Deformacije glava od afričkih plemena preko egipatskih faraona do suvremene djece

U brojnim kulturama diljem svijeta i u različitim vremenima zabilježeni su slučajevi abnormalnih oblika lubanja. Neke od tih deformacija su izazvane namjerno, neke nisu, ali se lako može uočiti je li nešto umjetno ili prirodno izazvano, barem tako kaže dr. Robert Martin kustos emeritus u prirodoslovnom muzeju Field Museum u Chicagu, koji se bavi i fizičkom i društvenom antropologijom. Provjerimo što on kaže po tom pitanju.

Mijenjanje oblika glave, ali i drugih dijelova tijela

Brojne su kulture namjerno mijenjale svoj oblik tijela, najčešće glavu, ali ne isključivo samo nju. Najrašireniji primjer toga nalazimo u Kini, gdje su se stoljećima podvezivala stopala, kako bi se dobio njihov poželjan oblik. Obično je riječ o postupcima za kojima poseže elita kako bi pokazala svoj uvažen status ili pak određena grupacija, primjerice vjerska, ne bi li se izdvojila i ukazala na različitost, a time i poželjnost.

Kako doći na svijet s tako velikom glavom?


Dječja je glava fleksibilna prvih nekoliko godina po rođenju. Nakon toga glava je formirana za cijeli život. Kako po rođenju kranijalne kosti nisu u potpunosti spojene, glavica je fleksibilna. To je posljedica prirodne prilagodbe jer imamo velike mozgove, a na svijet dolazimo kroz usku zdjelicu, a da bi ta glava provirila mora biti mekana.

 

Što je učinjeno je učinjeno!

Proces preoblikovanja glava započinje rano i traje prvih nekoliko godina života dok ne dođe do srastanja kostiju, nakon čega što je učinjeno je učinjeno, i nema povratka natrag. Takvi postupci kada je glava u pitanju ne bi trebali imati negativan utjecaj na čovjekovo zdravlje, ako se vodi računa o samom obliku, a ne volumenu glave.

Egiptolozi nisu bili u pravu

Među najupečatljivije i najpoznatije primjere ove prakse u Egiptu nalazimo u Akhenatena, njegove žene Nefertiti i potomstva koje su činile mnogobrojne djevojčice i jedan dječak, kasniji vladar Tutankamon. Spomenuta obitelj pripadala je 18.-oj vladarskoj dinastiji. Nakon smrti Akhenatena vlast je preuzeo sin mu Tut. Egiptolozi su dugo ove specifične oblike glave unutar pojedinih obitelji vezivali s nasljednim genetskim bolestima. Prvo su smatrali da je riječ o bolesti koja nosi naziv hidrocefalus i kod koje dolazi do povećanja glave što je posljedica nakupljanja cerebrospinalnog likvora u lubanji ili jednostavnije rečeno povećanja količine tekućine u glavi. Kasnije su promatrajući prikaze Akhenatonova tijela s izraženim ženskim obilježjima promijenili mišljenje i ustanovili da je ovdje riječ o tzv. Fröhlichovom sindromu koji je posljedica tumora hipotalamusa, a koji dovodi do hormonske neravnoteže. No, kako ovaj sindrom uzrokuje neplodnost, a spomenuti je Akhenaten bio iznimno plodan i ta je teorija završila u košu za smeće. Ovdje je trebalo uzeti u obzir i specifičnost likovnog prikaza koji je posljedica ne samo odstupanja od stvarnosti već i umjetničkog izričaja karakterisitčnog za to razdoblje. Naime, Akhenaten nije bio samo reformator u religijskom već i umjetničkom smislu. No i dalje se nižu teorije, pa je zadnja ona vezana uz Maranov sindrom odnosno bolest vezivnog tkiva. Vezivno tkivo je bogato proteinima i nedostatak jednog od njih šalje tijelu informaciju da proizvodi protein, što dovodi do oboljenja koje se manifestira ponajviše na očima, krvožilnom sustavu, kostima i drugom.

Udarac na Tutankamonovoj lubanji  

Tutankamon je poznat ponajviše zahvaljujući senzacionalnom arheološkom otkriću iz 1922. jer je njegova grobnica pronađena netaknuta kao da je jučer zatvorena. Dugo se smatralo da je umro od udarca u glavu, no tijekom vremena se zahvaljujući naglom napretku tehnologije otkrilo da je riječ o udarcu koji je zadobiven nakon smrti ili tijekom balzamiranja. Nije nemoguće da je do njega došlo tijekom Curterova otkrića.

Tajna koja nije smjela izaći u javnost

Zanimljivo je da o tom postupku povezivanja glava nema sačuvanih pisanih svjedočanstava u Egipćana. Kustos Robert smatra da je stvar vrlo jednostavna i da su zapravo htjeli skriti da je riječ o umjetnom postupku jer bi u suprotnom bili poput drugih ljudi. To je jednostavno bila tajna koja nije smjela izaći u javnost. Antropologe najviše interesira odgovor na pitanje zašto su to ljudi činili diljem svijeta.

Afričke majke koja djecu nose na leđima

Umjetne od spontanih deformacija glave se mogu razlikovati po tome što su umjetne simetrične, a one “prirodne” asimetrične. Kao uvjerljiv primjer navodi afričku ili pak indijansku praksu gdje majke nose djecu na nosiljkama kako bi mogle obavljati svakodnevne poslove. Djeca su u nosiljci koja je konstruirana tako da im glavica bude uspravljena što izaziva nenamjerne deformacije.

Imaju li izvanzemaljci veze s tim?

Prema raznim fantastičnim teorijama izduženi oblici glava se standardno povezuju s izvanzemaljcima. Međutim, sve su to tvrdnje koje rezultiraju samo dobrom prodajom i nisu potkrijepljene znanstvenim studijama. Osobito su ekstremne lubanje kulture Nazca iz Perua, a koje odudaraju od ostalih svojom dužinom.

Taj se učinak dobivao podvezivanjem čela djeteta i stražnje strane glave, na koju bi se stavljala daska pa bi glava bila kao u nekoj vrsti škripca. Te lubanje podsjećaju svojom ekstremnom duljinom, na one iz megahita devedesetih godina 20. stoljeća, a kojega se mlada generacija najvjerojatnije ne sjeća, nosio je naziv Čunjoglavci.

U najnovijem razdoblju u zapadnoj kulturi pojedini preferirani načini spavanja imali su za posljedicu određene nenamjerne deformirate glave, zbog kojih se nakon niza pokušaja i pogrešaka danas kao najnoviji način zaštite od deformacija preferiraju ortopedske kacige za glavu. Nismo sigurni samo koliko je to udobno, mi odrasli bismo vjerojatno poludjeli da moramo spavati s kacigom na glavi.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari