Davitelj iz Detroita: “Volim gledati kako se svjetlost u njihovim očima polagano gasi. To me uzbuđuje!”

“Dakle, koje je godine Kolumbo otkrio Ameriku?” pita učiteljica. Dok većina učenika obara pogled, ruka malenog Erica ponovno se diže u zrak. On je tako divan dečko! Marljivo uči, nikad ne pravi nepodopštine, svima je spreman pomoći… Tako je razmišljala učiteljica, gledajući plavokosog dječaka s ljubavlju.

Dok drži dva prsta u zraku, dječak promatra učiteljicu. Kravetina ga opet gleda telećim pogledom! Promatra njen mesnati, bikovski vrat… Tako bi bilo divno stiskati ga dok joj oči ne iskoče. “Vašeg sina svi vole!”, upravo je tako rekla njegovu ocu, a ovaj je pucao od ponosa. Dakako, niko ne voli malenog kao on. Toliko ga voli da svake večeri ulazi u njegovu sobu i zavlači mu se pod pokrivač. Dječakov mozak u tim je trenucima potpuno prazan. To je jedini način da preživi noćne posjete. Uostalom, neće to dugo trajati! Jednog dana, on će biti taj koji ima moć. Onaj koga se svi boje. Onaj koji zadaje bol.

Na Silvestrovo 1999. godine, beživotno tijelo detroitske prostitutke Wendy Jordan izvučeno je iz prljave rijeke Range. Obdukcija će pokazati da je nesretna žena bila silovana, a potom zadavljena. Ime Erica Armstronga, krhkog dječaka s početka priče koji se u međuvremenu preobrazio u hodajuću nakupinu testosterona od gotovo dva metra, vrlo rano se pojavilo u istrazi. Štoviše, upravo on je obavijestio policiju o lešu u rijeci. Istražiteljima je ispričao da je hodao mostom, kad mu je iznenada pozlilo. Nagnuo se preko ruba želeći povraćati, a onda je ugledao truplo. Od samog početka, detektivi su sumnjali u istinitost njegove priče. Za vrijeme dvosatnog ispitivanja, brojnim je proturječjima dao naslutiti da nešto krije. Policajci su se počeli raspitivati o njemu. Saznali su da nikad nije bio kažnjavan, da je zaposlen na detroitskom aerodromu, te da je prije toga četiri godine bio mornar na vojnom brodu “Nimiz”. Nadalje, susjedi su ga opisali kao mirna obiteljskog čovjeka koji obožava suprugu i sina. Istražitelji su bili razuvjereni, a nedosljednosti u muškarčevoj priči pripisali su šoku nakon otkrića leša. Taj zaključak života će koštati barem još četiri žene.

U sljedećih tjedan dana, u okolici je napadnuto desetak prostitutki, a jedna od njih jedva je izvukla živu glavu. Strahujući od policije, nijedna nije prijavila incident. Vijest o nasilnoj mušteriji širila se detroitskim ulicama. Prijateljice noći bile su prestrašene. Mlada Kelly Hood pridavala je malo pažnje pričama svojih kolegica. Zapravo, malo što je moglo pobuditi njenu pažnju – osim heroina. Zbog droge je ostala bez posla, muža i troje djece. Što je još mogla izgubiti?


Te siječanjske noći, hodala je ulicama u potrazi za mušterijama. Premda je bilo desetak Celzijevih stupnjeva ispod ništice, nije joj bilo hladno: njenim je žilama hodao svježe ubrizgani heroin. Nije bilo hladno ni muškarcu u crnom “Jeepu”, koji se zaustavio pred njom. Baš poput Kelly, lutao je mračnim uličicama pokušavajući zadovoljiti svoje demone. “Bok, zlato! Jesi li za malo akcije?” obratila mu se mršava plavuša u ofucanu umjetnom krznu. Muškarac nije odgovorio, samo joj je dao znak glavom da uđe u vozilo. Kelly je upalila cigaretu, čiji je slabašni žar obasjao zadnje lice koje će vidjeti u životu.
Odvezli su se na obližnje parkiralište. “Onda, srce, što želiš?” tko zna koji put u životu je ponovila. “Želim te ubiti! Mrzim proklete kurve!” prosiktao je muškarac. Dok su njegove krupne šake stezale djevojčin krhki vrat, možda je u djeliću sekunde pomislila da je, eto, ipak imala nešto za izgubiti. A onda je utonula u tamu. Nepunih mjesec dana kasnije, Wendyna kolegica Monica Johnson skončala je na jednak način.

Skupljajući ostatke oko željezničke pruge, neki je prosjak pronašao tri ženska tijela u različitim stadijima raspadanja. Nakon što je povratio skromni doručak, pozvao je policiju. Obdukcija je pokazala da su sve tri žene – prostitutke Kelly Hood, Rose Marie Felt i Nicole Young – bile silovane i zadavljene. Istražiteljima je postalo jasno da imaju posla sa serijskim ubojicom. Do pomaka u istrazi vrlo je brzo došlo. Već sljedećeg jutra, u policijsku postaju je utrčala izbezumljena mlada žena. Predstavila se kao Wilhelmina Drane te, tresući se kao šiba, ispričala da ju je mušterija pokušala ubiti. “Da nisam imala debeli šal oko vrata, bio bi me zadavio… Uspjela sam zgrabiti suzavac iz torbice, poprskati ga i pobjeći!” ispričala je djevojka. Napadača je opisala kao krupna plavokosog muškarca pjegavog lica. Policajci su imali prilično jasnu predodžbu o kome bi mogla biti riječ.

Od uhićenja Erica Armstronga do njegova detaljnog priznanja prošlo je manje od sat vremena. Detektivima je dao i više nego što su očekivali – ne krijući ponos, pohvalio se da je života lišio barem trideset “bezvrijednih uličarki”, i to ne samo u Detroitu! Dodao je kako je najproduktivniji bio u vrijeme mornarskih dana, kad je u lukama diljem svijeta “čistio ulice od ljudskog smeća”. Upitan o motivima koji su ga nagnali na ubojstva, hladnokrvno je odgovorio: “Volim ih daviti i gledati kako se svjetlost u njihovim očima polagano gasi. To me uzbuđuje!”. Zbog nedostatka dokaza, odgovarao je samo za ubojstva počinjena u Detroitu. U lipnju 2001. godine, osuđen je na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja.

Piše: Lucija Kapural

Komentari