Jeste li čuli za pogrom? Kao i za geto u Kišinjevu? Samuel Aroni jedan je od rijetkih koji su uspjeli napustiti ovaj geto i preživjeti, kaže: “Da bismo imali nadu u budućnost, moramo se suočiti s prošlošću.” Upravo je namjera ovog teksta sažeta u Aronijevoj rečenici.
Antisemitski progoni s početka 20. st.
Kišinjev je danas glavni grad Republike Moldavije. Grad se spominje još u 15. st., a u njemu žive Židovi vjerojatno još od 16. st. Tijekom vremena, pretvara se u veliko i živo trgovačko židovsko središte. Unatoč jakoj židovskoj zajednici, grad je početkom 20. st. u dva navrata bio središte antisemitskih nereda obilježenih stravičnim nasiljem, koji se nazivaju pogromima. U to je vrijeme Kišinjev bio dio Ruskog Carstva. Prvi je pogrom izbio u travnju 1903., a drugi u listopadu 1905. Jedan od svjedoka prvog pogroma, Abraham Polnovick, opisao je stravične događaje tih dana, naveo je kako su mala djeca bacana u zrak i dočekivana vrhovima kopalja i mačeva, žene silovane i ubijane i štošta drugo. Pri tome je zapisao i slijedeće: “Vidio sam te stvari svojim očima, nijedna olovka ili jezik ne mogu ništa dodati zloduhu rulje koja se rojila ulicama, uzvikujući: Ubijte Židove! Spalite im kuće! Nikoga ne štedite!”.
Velik broj Židova izgubio je život prilikom ulaska nacističkih snaga u grad
Između dva svjetska rata grad je došao pod rumunjsku vlast, ali kasnije je ponovno vraćen Sovjetskom Savezu 1940. godine. U godinama pred Drugi svjetski rat grad je imao oko 100 000 stanovnika od čega je barem 45 posto stanovnika bilo židovsko. Prije napuštanja grada sovjetske su snage zapalile grada. U kaosu koji je uslijedio velik broj Židova izgubio je život u pokušaju napuštanja grada jer su istovremeno okupatorske snage pristizale prema Kišinjevu sa sjevera i juga, tako da je 10 000 Židova koji su krenuli prema izlazima iz grada u tim smjerovima krenulo u susret sigurnoj smrti. Leševi su se nizali uz izlaze iz grada. Grad je okupiran od strane njemačke i rumunjske vojske 18. srpnja 1941.
Silovanja, ubijanja i pljačke
Geto je osnovan već s 22. na 23. srpanj 1941. Postojao je samo dva mjeseca, a u njemu je na početku živjelo 11 525 Židova od čega je najveći broj stanovnika otpadao na žene i djecu (64%) dok je ostatak većim dijelom činila starija populacija (28%). Vrlo brzo su počela maltretiranja, silovanja, ubijanja i pljačke, odnosno vladavina nasilja. Deportacije iz geta su krenule 12. listopada 1941. Ljudi su deportirani u Pridnjestrovlje koje se smjestilo uz lijevu obalu rijeke Dnjestar, a koje danas ulazi u teritorij Moldavije. Taj je teritorij tada dodijeljen Rumunjima. Nekoliko tisuća Židova je bježalo iz područja Besarabije (područja uokolo Kišinjeva) u Ukrajinu gdje su uhvaćeni i ubijeni. Tisuće Židova je pak pobjeglo prilikom povlačenja zajedno sa Sovjetima, mnogi su umrli na tom putu, drugi su preživjeli u dalekim sovjetskim republikama.
Svakodnevica geta
Geto je bio visokim zidinom odvojen od ostatka grada, a na glavnim uličnim ulazima-izlazima iz geta su se nalazila vrata. Židovi su bili smješteni u središtu starog grada. U getu nije bilo tekuće vode već samo bunarske, a nje je kronično nedostajalo. Jeo se uglavnom kruh namočen u vodu. Svi su morali nositi Davidovu zvijezdu koja je imala točno propisan izgled, a koji se često mijenjao pa su malo-malo Židovi morali prilagođavati oznaku novim propisima.
Marš smrti prema Pridnjestrovlju
U izvještajima se navodi da je naređeno da se na maršu prema Pridnjestrovlju, koji je započeo u hladnu jesen 1941., svakih 10 km strijeljaju oni koji zaostaju i pokopaju. Židovi iz Besarabije pridružili su se u logorima Prinjestrovlja tisućama ruskih Židova. Do prosinca 1941. u Kišinjevu je ostalo samo 86 Židova. Od 1942. do oslobođenja od strane Rusa u drugoj polovici 1944. deseci tisuća Židova umrli su u logorima smrti širom Pridnjestrovlja.
Američka i britanska vlada odbila prijedlog spašavanja Židova
Početkom 1943. rumunjska vlada ponudila je suradnju britanskim i američkim snagama prema kojoj su bili voljni premjestiti Židove iz Pridnjestrovlja u bilo koje utočište koje izaberu saveznici pri čemu su im ponudili rumunjske brodove za prijevoz. Zauzvrat su, naravno, tražili novac, konkretno 130 dolara po zatvoreniku, uz dodatnu nadoplatu za korištenje rumunjskih brodova. Činilo se da rumunjska vlast nije bila sigurna u pobjedu sila Osovine kada se odlučila na ovaj korak. Međutim, američka i britanska vlada su u pozadini odbacile potencijalnu priliku spašavanja ovih Židova.
Pravno bezakonje dovodi do društvene anarhije, a ona budi ono najgore u ljudima. S jedne strane se javlja strah i panika, a s druge masovna psihoza koja se manifestira nasiljem, a kada strah “zatvara oči” pred terorom upravo on omogućava prevlast ludila.
Piše: Sonja Kirchhoffer
