Životna priča Elizabeth “Lee” Miller (1907. – 1977.) mogla bi poslužiti kao predložak za akcijski triler – s elementima ljubavne melodrame. Donosimo crtice iz života jedne od najtalentiranijih fotografkinja dvadesetog stoljeća!
1. Srednje od troje djece imućna, boemskog para njemačkog podrijetla, odrasla je u New Yorku. Bila je očeva mezimica, ona s kojom je još kao balavicom dijelio sve svoje snove i tajne. Upravo on ju je uveo u svijet fotografije, podučivši je tehničkim aspektima ali i umjetničkoj strani tog posla. Još kao djevojčica, naga je pozirala pred objektivom očeva fotoaparata, što je u ovoj nekonvencionalnoj obitelji smatrano savršeno prihvatljivim. Da odgoj bez kontrole i pravila nije najmudriji odabir, pokazalo se nedugo nakon Elizabethina sedmog rođendana. Očev prijatelj, kod kojeg je ostala na spavanju, seksualno je zlostavljao siroticu, zarazivši je gonorejom!
2. Studirala je slikarstvo, fotografiju i kostimografiju, a imala je iskustva i s eksperimentalnim kazalištem. Već tada, gradila je osebujan nadrealistički izričaj. Mladenački radovi, dramatično osvijetljene crno-bijele fotografije začudne kompozicije, daju naslutiti njenu zrelu vizualnu poetiku, viziju stvarnosti koja je istodobno onirična i sirova. Fotografije Lee Miller udaraju ravno u želudac, ne dopuštajući nam da budemo ravnodušni prema onome što vidimo.
3. U potpunosti posvećena stvaralaštvu, često je bila rastresena. Zadubljena u misli, kao 19-godišnjakinja je zakoračila na prometnu ulicu na Manhattanu, ne registrirajući okolinu. Na sreću po svijet umjetnosti, u zadnji trenutak ju je spasio vremešni muškarac, povukavši je za rukav na sigurnost pločnika. Bio je to prst sudbine. Dobri Samaritanac bio je nitko drugi doli Condé Nast, izdavač najpoznatijega modnog magazina u zemlji – “Voguea”. Oduševljen ljepotom neoprezne no šarmantne djevojke, pozvao ju je na probno snimanje, a njeno lijepo lice s drskim osmijehom i dječački kratkom kosom završilo je na naslovnici prestižnog časopisa. Bio je to početak kratke no uspješne manekenske karijere. U dvije godine, koliko se bavila tim poslom, postala je jedan od najtraženijih modela u gradu, a čuveni fotografi Edward Steichen i Arnold Genthe smatrali su je muzom.
4. Premda je sjajno zarađivala pozirajući, shvatila je da je posao s druge strane objektiva puno više ispunjava. Godine 1929. otputovala je u Pariz, sa samo jednim ciljem – postati naučnicom čuvena nadrealističkog slikara i fotografa Mana Raya. “Ne primam šegrte!”, osbrusio joj je ovaj kad se, bez najave, pojavila u njegovom ateljeu/studiju. “Mene ćeš primiti, ako budeš dovoljno pristojan da pogledaš moje radove”, drsko je odvratila. Impresioniran njenim stavom a, nakon što je bacio oko na portfolio koji mu je gurnula pod nos, i njenim talentom, smjesta ju je zaposlio. Bio je to početak plodne suradnje, u kojoj je dvoje fotografskih genija znatno inspiriralo jedno drugo. Uz to su postali ljubavnici, no na tom planu su, zbog obostranih nevjera, nešto manje skladno funkcionirali. Među prijateljima osebujnog para bili su Pablo Picasso, Paul Éluard i Jean Cocteau. Potonji, oduševljen njenom ljepotom, uzeo je gipsani odljev njena tijela te od njega izradio statuu, koju je koristio u svome nadrealističkom filmu “Krv pjesnika” iz 1930. godine.
5. Napustivši Mana Raya i Pariz, 1932. se vratila u New York te, u blizini Radio City Music Halla, otvorila vlastiti fotografski studio. Mlađeg brata Erika, koji se također počeo baviti fotografijom, zaposlila je kao asistenta u tamnoj komori. Posao je išao sjajno – u to vrijeme, bila je fokusirana na modne fotografije, a među njenim klijentima su bili “teškaši” kao što su Saks Fifth Avenue, Jay Thorpe, Elizabeth Arden i Helena Rubinstein. Uz to je sudjelovala na nizu izložbi diljem Europe, bok uz bok s Cecilom Beatonom, Margaret Bourke-White, Tinom Modotti i starim znancem Manom Rayem.
6. Impulzivna kakva je bila, 1934. je napustila sve što je izgradila kako bi se udala za agipatskog biznismena i inženjera Aziza Elouija Beya. Ovaj je u New York stigao kako bi kupio opremu za Egipatske nacionalne željeznice, da bi se u domovinu vratio sa zanosnom, znatno mlađom suprugom. Premda se tijekom života u Kairu nije profesionalno bavila fotografijom, njeni radovi iz tog razdoblja smatraju se najupečatljivijim nadrealističkim ostvarenjima. S vremenom, život u dalekoj zemlji, sa znatno strožim pravilima, počeo je gušiti nesputanu ženu. Nakon tri godine suživota, napustila je supruga i otputovala u grad koji ju je umjetnički oblikovao, Pariz. Nakon samo nekoliko dana, započela je vezu s britanskim nadrealističkim slikarom Rolandom Penroseom, a činjenica da je formalno još uvijek bila u braku nije je nimalo opterećivala. S markantnim ljubavnikom se nakon nekoliko godina skrasila u njegovu londonskom stanu, što je izazvalo osude okoline.
7. Zluradim jezicima nije se zamarala, što zbog svoje prirode a što zog znatno ozbiljnije prijetnje koja se valjala na horizontu. Ta prijetnja se zvala Drugi svjetski rat. Miller i njen odabranik preživjeli su Blitz, stravične zračne napade Luftwaffea na britanske gradove tijekom kojih je poginulo više od četrdeset tisuća civila. London više nije nalikovao gradu koji je Miller poznavala. Ruševine, uplakana lica, vatra i dim neki su od potresnih prizora koje je tih dana hrabro bilježila okom kamere. Uredništvo “Voguea”, s kojim je ranije surađivala u svojstvu modne fotografkinje, sad ju je angažiralo kao ratnu reporterku.
8. U partnerstvu s američkim fotoreporterom Davidom E. Schermanom, dopisnikom časopisa “Life”, otputovala je u Francusku mjesec dana nakon Dana D te objektivom kamere zabilježila prvu upotrebu napalma tijekom opsade St. Mala, kao i prizore iz bitke za Alsace te oslobađanja zloglasnih koncentracijskih logora Buchenwald i Dachau. Fotografirala je i medicinske sestre na prvoj liniji fronta, trupla njemačkih časnika, pa i egzekuciju mađarskog premijera Lászla Bárdossyja, ratnog zločinca koji je surađivao s nacistima.
9. Možda najpoznatiji plod suradnje Miller-Sherman snimljen je u kadi – Adolfa Hitlera! Miller je kolegi pozirala 30. travnja 1945. godine, na dan führerova samoubojstva, u njegovu minhenskom stanu. Na podu se, simbolično, vide čizme koje je nosila prilikom posjete Dachauu, prepune blata i prljavštine. Nakon poziranja, uistinu se okupala u Hitlerovoj kadi, pa čak i prespavala u njegovom krevetu.
10. Nakon rata, pokušala je nastaviti sa životom u Londonu, no ništa više nije bilo isto. Strahote kojima je svjedočila slomile su ovu hrabru ženu. Dijagnosticirana joj je klinička depresija, a po svoj prilici je bolovala i od onoga što odanas nazivamo PTSP-om. Sve češće je zavirivala u dno čašice; sve rjeđe posjećivala tamnu komoru, a činjenica da joj je Penrose nabijao rogove također nije doprinosila njezinu mentalnom blagostanju.
11. Spas je stigao sa strane s koje je bio posve neočekivan: u dobi od četrdeset godina, ostala je u drugome stanju. Prestala je piti a, nakon što je rodila sina Antonyja, konačno se razvela od Beya i vjenčala za Penrosea. Supružnici su kupili farmu u Chiddinglyju, selu u grofoviji Istočni Sussex, a njihovu malu obitelj ondje su posjećivali stari prijatelji Picasso i Man Ray.
12. Lee Miller je umrla u sedamdesetoj godini, od raka. Nakon pokopa, Anthony Penrose je, na tavanu kuće u Chiddinglyju, pronašao na desetke tisuća majčinih fotografija, kao i brojna ljubavna pisma koja je pisala njegovom ocu, ali i drugim muškarcima.
Piše: Lucija Kapural
