Čudovište s dvadeset jednim licem: Najbizarniji slučaj u japanskoj kriminalističkoj povijesti

Fotografija: Historic Mysteries

Jedan od najbizarnijih slučajeva u japanskoj, a možda i svjetskoj kriminalističkoj povijesti započeo je 18. ožujka 1984. godine. Te tople večeri, oko 21 sat, dvojica maskiranih muškaraca provalila su u dom Katsuhise Ezakija, direktora kompanije “Glico”, smješten u luksuznoj četvrti Osake. Pod prijetnjom oružjem, svezali su sve članove njegove obitelji – majku, suprugu i troje djece – a nesretna poslovnog čovjeka prisilili su da uđe u njihov automobil. Odvezli su ga u napušteno skladište na rubu grada, a ovaj je, iz razgovora koje su pred njime vodili, doznao kako za njega planiraju zatražiti otkupninu od milijardu jena.

Tu svotu neće stići ni zatražiti: tri dana nakon otmice, Ezaki je uspio pobjeći, iskoristivši trenutak kad su ga zlikovci ostavili samog u prostoriji. Dakako, otišao je na policiju, no njegove informacije nisu mnogo koristile nadležnima – niti u jednom trenutku nije vidio lica svojih otmičara, a na pitanje zašto su baš njega odabrali za metu, samo je slegnuo ramenima. Činilo se da će to biti kraj istrage, no pokazalo se da je riječ o njenom početku. Zagonetni počinitelji, koji su se u brojnim pismima policiji i medijima potpisivali kao “Čudovište s dvadeset jednim licem”, po zlikovcu iz popularna japanskog kriminalističkog serijala, Osaku će terorizirati narednih sedamnaest mjeseci. Njihov identitet nikada neće biti otkriven, kao ni motivi koji su stajali iza njihove akcije.

Nekoliko tjedana nakon Ezakijeve otmice, tri dostavna vozila na parkiralištu njegove kompanije zahvatio je plamen. Istražitelji su pretpostavili da je požar podmetnut, a potvrdu su dobili nekoliko dana kasnije, kad je na adresu policije u Osaki stiglo prvo pismo potpisano riječima “Čudovište s dvadeset jednim licem”. Nepoznati počinitelj odnosno počinitelji preuzeli su odgovornost za palež, zaprijetivši kako će otrovati “Glicove” proizvode kalijevim kloridom.

Premda istraga nije dala naslutiti da su njihovi slatkiši otrovani, kompanija je, iz predostrožnosti, povukla sve svoje proizvode s polica, što ju je koštalo preko dvadeset milijuna jena. Uz to, 450 radnika moralo je biti otpušteno, što je Ezakija, poznatog po altruizmu, psihički slomilo. A onda, iznenada kao što su počeli, napadi na tvrtku su završili. “Odlučili smo oprostiti “Glicu”. Pozdrav od Čudovišta s dvadeset jednim licem”, stajalo je u pismu koje je završilo na Ezakijevu radnom stolu. Ovaj, dakako, nije povjerovao njegovu sadržaju, no napadači su ga uistinu odlučili ostaviti na miru… Bolje rečeno, prebacili su se na novu metu.

Narednih mjeseci, prijetili su kompanijama “Marudai Ham”, “House Foods Corporation” i “Fujiya”, koje su se sve odreda bavile proizvodnjom namirnica. Po običaju, “Čudovište” je pisalo kako će otrovati njihove proizvode. Pored toga je, frenetičnim tempom, slalo pisma policiji, namjerno im ostavljajući tragove koji nisu nigdje vodili i rugajući se njihovoj nesposobnosti.


Kad je direktor “Marudai Ham” dobio pismo u kojem se od njega traži poveća svota novca ukoliko želi biti ostavljen na miru, detektivi su odlučili postaviti stupicu podmuklim ucjenjivačima. Jedan od njih maskirao se u djelatnika spomenute kompanije te je, kad je direktor s “Čudovištem” dogovorio mjesto i vrijeme predaje novca, osobno otišao na sastanak. Ondje, u izoliranom šumarku, sreo se s mlađim, atletski građenim muškarcem o kojem će japanski mediji narednih mjeseci pisati kao o “Muškarcu s lisičjim očima”. U izvještaju koji je podnio nakon što mu je sumnjivac, nanjušivši zamku, umaknuo, detektiv je, naime, rekao da je dotični imao “malene i lukave oči”, koje su ga podsjetile na one u lisice.

Svi ostali pokupšaji da se “Čudovište” provede licu pravde neslavno su propali. Nakon mjeseci i mjeseci tapkanja u mraku, narednik Yamamoto, voditelj istrage, povukao je očajnički potez. Posramljen, izvršio je suicid, i to na stravičan način – polio se benzinom i zapalio!

Nedugo nakon toga, čudovište je policajcima poslalo kratko pismo, u kojem je najavilo povlačenje s kriminalne scene. Je li se radilo o grižnji savjesti zbog smrti nedužnog čovjeka? Ili je počiniteljima jednostavno dosadilo ucjenjivati i uništavati moćne tvrtke? Odgovori na ova pitanja nikada nisu pronađeni. Što se motiva tiče, moglo bi ga se naslutiti iz jednoga pisma “Čudovišta s dvadeset jednim licem”. “Zabavno je činiti zlo” stajalo je u njemu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari