Nikada ne bismo slatkiše povezali s kriminalom, no jedna se japanska banda okomila na prehrambenu industriju, a osobito njezinu nišu slatkiša tijekom 1984. i 1985. godine. Zanima li vas kako su izgledali napadi na ovu industrijsku granu, zavirite u naš današnji članak.
Otmica predsjednika kompanije Glico
Multinacionalna prehrambena kompanija Ezaki Glico Co. u Osaki našla se prva na meti napada ove bande. Sve je počelo dana 18. ožujka 1984. kada je Katsuhisa Ezaki, predsjednik kompanije Glico došao kući umoran s posla i odlučio se okupati sa svojom djecom u dobi od četiri i jedanaest godina. Dok se on s djecom brčkao u kadi, u kuću su provalila dvojica maskiranih i naoružanih razbojnika. Zbilo se to u ranim večernjim satima. Prvo su provalili u kuću Ezakijeve majke koja je živjela u drugom objektu na istom posjedu te su tamo onesposobili telefonsku liniju, a Ezakijevu majku svezali telefonskim kablom. Nakon toga su provalili i u kuću predsjednika tvrtke te su tu prvo svezali Ezakijevu suprugu i sedmogodišnju kćer. Supruga Ezakija je ponudila provalnicima novac, no oni su odgovorili da ih on ne zanima. Nakon toga su provalili u kupaonicu te odveli Ezakija sa sobom. Doduše nisu ga odvukli golog već su mu dali kaput i kapu. Zatočili su ga potom u jednom od skladišta Osake. Uskoro je stigao i zahtjev za otkupninom u kojem se tražila milijarda jena uz dodatak 100 kilograma zlata, a što bi u današnjoj protuvrijednosti iznosilo oko 10 milijuna američkih dolara. Predsjednik tvrtke se uspio osloboditi prije nego je otkupnina plaćena. Pobjegao je iz zatočeništva već drugog ili trećeg dana. Prema njegovom kazivanju uspio se odvezati, a zatim i probiti vrata skladišta te pozvati u pomoć obližnje radnike. Podaci koje je dao policiji nisu puno pomogli pa je ona ostala na mjestu na kojem je i bila. Nekoliko tjedana kasnije zapaljeni su automobili u sjedištu ove prehrambene tvrtke, a potom je u njihovom skladištu nađen i spremnik klorovodične kiseline.
Policajci postali “idioti i glupaci”
Kako je policija u tom razdoblju tapkala na mjestu, banda je počela bacati uvrede na njezin račun. Brojna su pisma poslana medijima kako bi se uzdrmao kredibilitet policije. U tim pismima predstavnici vlasti su nazivani pogrdnim imenima pa su tako postajali “idioti i glupaci”. Ako ostavimo ovaj slučaj po strani, u to je vrijeme japanska policija bila više nego djelotvorna pa je tako u Japanu 1983. godine riješeno oko 97 posto slučajeva umorstava i više od pedeset posto krađa. Banda je u godinu i pol koliko je bila aktivna poslala više od 100 pisama policiji i medijima. Iz pisama su lingvisti iščitali da su članovi bande s područja Osake i da njihov jezik odstupa od onoga što se tretira japanskim standardom, kao i da obiluje humorom. Iako su ovi podaci zanimljivi nisu previše koristili policiji. Do lipnja 1983. godine ova se banda počela nazivati imenom “Čudovište s dvadeset i jednim licem”. U pitanju je ime izvučeno iz kriminalističke priče japanskog pisca Edogawea Rampea, koja ima donekle sličan naziv i govori o misterioznom čovjeku s 20 lica, a koji se tako dobro prerušava da mu je nemoguće uči u trag.
Najava cijanida u slasticama
Nakon nekog vremena je stiglo pismo medije u kojem se navodi da su Glicove slastice vrijedne 21 milijun dolara pomiješane s cijanidom i da kao takve putuju na police trgovine. Naravno, nakon toga one nisu ni stigle do odredišta već su vraćene u tvornicu gdje se krenulo s njihovim pregledavanjem, a ono je pokazalo da u njima ipak nema otrova. Sve je to dovelo do problema unutar kompanije koja je pretrpjela ogromne financijske gubitke i započela s otpuštanjem radnika. Nakon što je tvrtka pretrpjela veliku štetu, banda se odmaknula od nje i potražila novu žrtvu. Očito je tu postigla cilj. Zanimljivo je da ako posjetite stranicu ove kompanije u njihovoj povijesti nećete naći nikakva događanja zabilježena tijekom 1984. i 1985. godine.
Nove žrtve
Na meti se nakon toga našla primarno kao nova žrtva slastičarska kompanija Morinaga & Company iz Tokija, ali i brojne druge tvrtke u prehrambenoj branši. Shema je bila manje-više uobičajena tražio se novac, koji se nikada nije pokupio, a nakon toga bi se nivo uznemiravanja digao na novu razinu. Tako su mediji u listopadu 1984. dobili pismo u kojem se navodilo da su Morinaga slastice pomiješane s cijanidom. Konkretno je bilo navedeno da je riječ o 20 paketića njihovih bombona premazanih cijanidom i da se već nalaze na policama trgovina. Nakon ovoga policija je počela pretraživati trgovine u japanskim gradovima od Hakate do Japana, kako je banda navela u pismu. U toj potrazi nađeni su paketići koji su bili dodatno označeni kao opasni, a na njima je bilo navedeno da se kušaju na vlastitu odgovornost. Nakon toga je stiglo i iduće pismo u kojem je stajalo da će drugi puta biti u pitanju 30 kutija ovih bombona, ali da oni neće biti označeni. Pregledavanje nadzornih kamera u trgovinama od strane policije je uočilo jednu osobu koja stavlja slatkiše na policu, naravno na odjelu slatkog, ali zbog loše kvalitete snimke osumnjičeni nikada nije pronađen. Do ožujka 1985. na meti ove bande našla se čak trideset i jedna prehrambena kompanija. Morinaga se našla u problemima baš poput Glicoa te je proizvodnja i ovdje ozbiljno skresana.
Banda šalje oproštajno pismo
Policijski nadzornik Yamamoto iz prefekture Shinga je bio očajan zbog neuspjeha u ovom slučaju te je počinio šokantno samoubojstvo samospaljivanjem. Zbilo se to u ljeto 1985. godine. Nakon ovoga banda je poslala svoju posljednju poruku medijima u kojoj je obznanila svoje povlačenje iz igre, uz napomenu da ako se igra nastavi – iza nje ne stoje oni. U osnovi može se zaključiti da se na ovaj način željelo Japan dovesti u stanje kaosa. Prema japanskim zakonima od tih događanja proteklo je previše vremena da bi za njih više itko odgovarao. No unatoč tome je nepoznanica tko je bio u ovoj bandi. Postoji nekoliko teorija, prema jednoj je sam predsjednik kompanije Glico organizirao ovo “kriminalističko kazalište”, kako su ga u Japanu nazivali. No pitanje je da li bi on tako oštetio i sebe. Teško da bi, jer je kompanija na kraju svega doživjela ogromne gubitke. Druga je teorija da se netko želio osvetiti prehrambenoj industriji. Naime, kompanija Morinaga je 1956. godine prodala mlijeko u prahu koje je sadržavalo arsen, i koje je ubilo 138 mališana dok ih je 12 000 hospitalizirano. Kompanija je postigla kasnije dogovor s obiteljima žrtava. Neki pretpostavljaju da su tadašnja djeca-žrtve u međuvremenu postala odrasla i odlučila uzeti stvar u svoje ruke, no to ne objašnjava zašto su na meti bande bile brojne kompanije u prehrambenoj industriji. Iako slučaj do danas nije riješen, sigurno je da je tržište slatkog nakon toga barem u idućoj godini doživjelo pad od 10 posto u Japanu, što nije zanemariva brojka.
Završit ćemo riječima japanskih najtiražnijih novina i to u svjetskim razmjerima Yomiuri Shimbuna, a u kojima je pribilježeno 1984. godine:
Ne sjećamo se slučaja u kojem su kriminalci napravili takvu budalu od policije.
Piše: Sonja Kirchhoffer
