Čudesne zvijeri iz prapovijesti

Obitelj današnjih zvijeri obuhvaća vrlo raznovrsne članove, od dvadesetak centimetara dugačke lasice pa do osam tona teškoga polarnog medvjeda. Dok se veličinom razlikuju, povezuje ih slična građa zubala te način života i prehrane – više od svih sisavaca, odlikuju se vještinom nalaženja plijena. Preci mnogih od njih u prapovijesti su izgledali znatno drugačije. Evo nekoliko primjera!

Sličan lavu, no deset puta veći

Ovu izumrlu životinju mogli bismo usporediti s hibridnim čudovištima iz grčke i egipatske mitologije, poput harpija, meduza i sfingi. Premda su je znanstvenici nazvali Simbakubwa kutokaafrika (na slici!), što na svahiliju znači “veliki lav iz Afrike”, grabežljivac koji je težio goovo dvije tone uopće nije srodan lavovima. Pripada izumrlom rodu hijadonta, a područjem današnje subsaharske Afrike harao je prije dvadeset tri milijuna godina. Dok je građom tijela bio sličan današnjim lavovima, ali desetak pua veći od njih, lubanja mu je bila slična onoj u nosoroga. Znanstvenici pretpostavljaju da je lovio životinje slične današnjem slonu ili nosorogu, trgajući njihovo meso oštrim očnjacima i drobeći ga golemim kutnjacima. Bez sumnje, bio je na vrhu prehrambenog lanca svoga vremena. Nekoć se smatralo da su hijadonti bili preteče modernih zvijeri, no novije analize pokazale su kako su se vrste razvile neovisno. Nakon što su dinosauri izumrli, hijadonti su, kao najveći predatori, zavladali afričkim kontinentom. Pomicanjem tektonskih ploča, stvoreni su potezi kopna koji su omogućili prodiranje drugih vrsta, prvenstveno predaka mačaka, pasa i hijena, a hijadonti su se proširili u Euroaziju te kasnije Ameriku, pokorivši čitav svijet.

Strašni vukovi iz katranskih jama


Canis dirus, koji se na naš jezik prevodi kao “strašni vuk” odnosno “strahovuk”, bio je jedna od najraširenijih vrsta velikih mesoždera iz razdoblja pleistocena. Fosilizirani ostaci ove zvijeri prvi su put pronađeni 1854. godine u Sjevernoj Americi, preciznije, u katranskim jamama La Brea u Kaliforniji. Bili su krupnije građe od današnjih sivih vukova (Canis lupus), teški do osamdeset kilograma, zubi su im bili duži i snažnijeg zagriza, no imali su nešto kraće noge. Obje vrste živjele su u čoporima te, u jednom trenutku evolucijske povijesti, dijelile stanište. Dok su sivi vukovi i danas moćni predatori, strahovukovi su, prije otprilike deset tisuća godina, izumrli. Zbog čega je došlo do toga, nije u potpunosti rasvijetljeno. Većina stručnjaka pretpostavlja da su pali kao žrtva dolaska čovjeka na sjevernoamerički kontinent. Ljudski lovci su, naime, istrijebili megafaunu kojom su se strahovukovi hranli a, za razliku od sivih vukova, nisu bili dovoljno brzi da lovi manji, znatno pokretljiviji plijen.

Zubi kao sablje

Prije više od milijun i pol godina, u razdoblju pleistocena, područjem današnje Sjeverne Amerike gospodario je strašni sabljozubi tigar. Veličine afričkog lava, obdarena s dva golema gornja očnjaka – koji su joj i dali ime – ova zvijer lovila je plijen višestruko veći od sebe. Koja je bila funkcija “sablja” u ustima, znanstvenici ne znaju pouzdano. Većina suvremenih paleontologa odbacila je ranije raširenu tezu da su ovakvi zubi prvenstveno služili kao oružje za ubijanj plijena ili protivnika. Prema recentnim spoznajama, u prvom su redu služili za privlačenje ženki, i to po sistemu – što duži, to bolji! Slično je, naime, kod mužjaka nekih današnjih vrsta, primjerice, nilskih konja, morževa i babuna. Budući da mužjaci s najvećim kljovama dobivaju pristup ženkama, evolucija je, čini se, ubrzala njihov razvoj. Posljednji sabljozubi sisavci izumrli su prije osam tisuća godina, kad su s prapovijesne pozornice sišli i vunasti mamuti, mastodonti i diovski jeleni. Za masovni pomor dijelom su odgovorni naši preci, koji su nemilosrdno izlovili ove vrste, a dijelom klimatske promjene.

Piše: Lucija Kapural

Komentari