Crne mačke i nesretni brojevi: Kako su nastala neka od najraširenijih praznovjerja?

Pomamno se hvatate za dugme, svoje ili tuđe, ako ugledate dimnjačara? Presječe li vam crna mačka put, triput ćete pljunuti na cestu, sve i da ste inače oličenje “bečke škole”? Na vjenčanjima, poput igrača ragbija se bacate za dobačenim buketom? Kucate o drvo, dakako truput, da ne ureknete sami sebe kad voda krene na vaš mlin? Niste jedini! Praznovjerje, kvazireligiozno pučko vjerovanje u djelovanje magijskih sila odnosno u nadnaravnu uzročnost događaja bez stvarna kauzalnog dokaza, ima dugačku povijest. Njegov temelj je nepoznavanje prave prirode stvari, odnosno neprikladno objašnjavanje određenih pojmova i situacija na osnovi iluzije da su oni međusobno povezani. U doba prosvjetiteljstva, takve predodžbe raskrinkane su kao znanstveno neutemeljene no, unatoč tome, mnoge su ostale raširene do dana današnjega. Evo kako su neke od njih nastale!

Strašne crne mačke

Ako triput pljujete ili se križate kad vam put presiječe crna mačka, oživljavate drevno europsko praznovjerje. Zbog pomalo zagonetnog pogleda i samodostatne naravi, ove životinje od davnina su povezivane s crnom magijom, a na zao glas ih je dovelo i pučko vjerovanje da je Lilit, Adamova prva žena, u obliku crne mačke pila krv onih najnevinijih, usnule djece. Za ove četveronošce, stvari su s lošeg krenule na gore za vladavine pape Grgura IX. Crkveni poglavar iz 13. stoljeća ih je, naime, službeno proglasio oruđem nečastivog te naredio da ih, kao takve, masovno istrebljuju diljem Europe. Kako srednji vijek baš i nije bio poznat po kritičkom promišljanju, neuki pučani svesrdno su prionuli uništavanju mijaukajućih demonskih entiteta, a posebnu okrutnost pokazivali su prema onima crne dlake. Kroz godine, ova je praksa dovela do povećanja populacije šatkora, prijenosnika kuge, što je pogodovalo širenju bolesti.

Kobni kišobran


Ako imate naviku otvarati kišobrane u zatvorenom prostoru, uvjereni smo da je bar jedna osoba prestrašeno ustuknula videći vas da to činite, a možda vam i objasnila da time na sebe navlačite zlu kob. Također smo uvjereni da vam, ako ste je zbunjeno upitali “zašto?”, nije dala odgovor… Mi ćemo vam ga dati! Ovo praznovjerje nastalo je u viktorijanskoj Engleskoj. Tada, u devetnaestom stoljeću, kišobrani više nisu bili egzotična novotarija, već uobičajen prizor na kišnim ulicama. Bili su, međutim, znatno nezgrapniji od onih današnjih, pa je opasnost da njima nekoga ozlijedite otvarajući ih u prostoriji nije bila zanemariva. Kako nije postojala zakonska ili druga norma kojom bi se takvo što spriječilo, s vremenom se razvilo praznovjerje da otvaranje kišobrana u kući nosi nesreću.

Kuc, kuc, ima li koga?

Izraz “kucnuti o drvo” koristi se u situacijama kad pričamo o dobrim stvarima koje nam se događaju u životu (“Da kucnem o drvo, mali je očistio sve ispite s prve godine”; “Zdravlje me, da kucnem o drvo, sasvim dobro služi”), a najčešće je popraćen zbiljskim kucanjem o drvene površine ili, u slučaju šaljivaca, o vlastitu glavu. Prema jednoj teoriji, podrijetlo mu je u kršćanstvu. Naime, drvo se, kao simbol križa na kojem je Isus razapet, smatra zaštitnikom od zla. Prema drugoj teoriji, korijene vuče u drevnome druidskom vjerovanju da dobri duhovi koji nas štite žive u drveću: ako dotaknemo drvo, priznajemo da se podređujemo toj sili, pa nas ona neće kazniti zbog našeg arogantnog hvalisanja.

Prokleti broj

Strah od broja trinaest toliko je raširen da je dobio znanstveno ime – govorimo o triskaidekafobiji. Suprotno uvriježenome vjerovanju, ovo praznovjerje nije povezano s Posljednjom večerom, odnosno biblijskom pričom da je izdajnik Juda bio trinaesta osoba za stolom. Potječe iz staronordijske mitologije: u jedoj od najpoznatijih priča narodne predaje, dvanaestorica bogova bili su pozvani na raskošnu gozbu u Valhalu, Odinovo prebivalište u Asgardu. Loki, bog prevare, nije dobio “pozivnicu”, vjerojatno zbog toga što je bio prvoklasni gad. Uvrijedio se poput šiparice te se odlučio – kao trinaesti gost – pojaviti na banketu te svima pokvariti zabavu. Kolege bogovi pokušali su ga izbaciti što je, budući da se radilo o divu, predstavljalo tehnički problem. Došlo je do makljaže, u kojoj je život izgubio Balder, najdobroćudniji od svih bogova. Kroz stoljeća, zazor skandinavskih naroda od broja trinaest proširio se diljem Europe. Jedan od najvećih triskaidekafoba bio je austrijski skladatelj Arnold Schönberg. Zbog njegova praznovjerja, posljednja opera mu se zove “Mozes und Aron”, umjesto pravilnog slovkanja “Mozes und Aaron” (u potonjem slučaju, radilo bi se o trinaest slova). Ironijom sudbine, umro je na – petak trinaesti!

Oprezno s ogledalima!

Razbili ste ogledalo? Jao si ga vama – bit ćete nesretni ni više ni manje nego narednih sedam godina! Vjerovanje da ova radnja donosi zlu kob korijene vuče iz antičke Grčke. Tamošnji proroci su, naime, sudbinu iščitavali upravo iz zrcala, napose onu koja se ticala zdravstvenog stanja. Katoptromanti, stručnjaci za ovakvu vrstu predviđanja budućnosti, uronili bi ogledalo u vodu, a potom “klijentu”, bolesnoj osobi, naložili da se pogleda u njega. Ako bi odraz bio iskrivljen, bio je to jasan znak da je boleština opaka i da će osoba uskoro umrijeti; ako bi pak bio pravilan, čekalo ju je ekspresno ozdravljenje. U redu, objasnili smo element ogledala, no što je sa sedam godina? Grčko praznovjerje u prvom su stoljeću nadogradili Rimljani. U to vrijeme, jedna od popularnijih “znanstvenih” teorija tvrdila je da se ljudsko zdravlje mijenja u pravilnim sedmogodišnjim ciklusima. Iskrivljena slika u ogledalu više se nije interpretirala kao skorašnja smrt, već nagovještaj nadolazećeg sedmogodišnjeg perioda bolesti, tuge, jada i čemera.

Ljestve smeti

Genezu praznovjerja da prolazak ispod rastvorenih ljestvi donosi nesreću valja potražiti u drevnom Egiptu. One, naime, tvore trokut, a taj oblik su, prije kojih pet tisuća godina, Egipćani smatrali svetim (sjetimo se samo piramida!). Za njih, trokut je predstavljao božansko trojstvo – proći kroz bilo kakav predmet tog oblika bila je ultimativna uvreda nebesnicima. Kršćanstvo je uzurpiralo ovo praznovjerje, interpretirajući priču s ljestvama iz svoga rakursa: prema Bibliji, bile su naslonjene na križ na kojem je Isus razapet te su, kao takve, postale simbol izdaje, smrti i svake zamislive opačine. U sedamnaestom stoljeću, engleski osuđenici na smrt bili su prisiljeni proći ispod ljestava na putu prema stratištu!

Piše: Lucija Kapural

Komentari