Crkva lubanja: Ljudski ostaci kao građevni element

Fotografija: YouTube screenshot

Za Sedlec, predgrađe pitoreskna češkog gradića Kutná Hore, sat vremena udaljenog od Praga, vjerojatno nitko ne bi ni čuo da nije kapele smještene ispod tamošnje crkve Svih svetih (naziv zvuči puno slikovitije u originalu: Hřbitovní kostel Všech Svatých). Ondje su, naime, golom oku izloženi kosturi – posmrtni ostaci između četrdeset i sedamdeset tisuća ljudi, pretežno muškaraca. Lokalitet koji kao da je “ispao” iz romana Stephena Kinga, i to onoga pisanog pod utjecajem halucinogenih droga, od 1995. godine nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine. Zašto bi, pobogu, itko izlagao trupla javnosti “na izvolite”? Kakvu  prošlost krije ovo mjesto, istodobno groteskno i impresivno?

Tko želi u raj, kopa se u Sedlecu

Priča o jedinstvenoj kosturnici započinje davne 1278., u vrijeme posljednjega velikog križarskog pohoda. Te godine, češki vladar Otakar II., zbog bogatstva i vojne moći suvremenicima poznat kao “zlatni i željezni kralj”, u Palestinu je poslao Henrika, opata cistercitskog manastira u Sedlecu i svoga osobnog prijatelja. Na povratku u domovinu, svećenik je sa sobom donio pokal pun svete zemlje s Golgote, mjesta gdje je prema predaji razapet Isus, da bi je potom razbacao po samostanskom groblju.

Vijest o njegovom činu ubrzo se pročula, pa je groblje u Sedlecu postalo hit destinacija za posljednji počinak: bogobojazni puk trgao se da na tome posvećenom mjestu pokopa najmilije, želeći im osigurati “ulaznicu” u carstvo božje. Potezale su se veze, slale molitve u nebesa, prinosile žrtve – sve kako bi se osigurao smještaj na ekskluzivnom groblju.

S vremenom, nadležnima postalo jasno da se mrtvaci mogu trpati jedni na duge kao srdele samo do jednog trenutka. No, zbog nedostatka sredstava, često spominjano proširenje se iznova i iznova odgađalo.


Danse macabre

Nakon epidemije kuge u četrnaestom stoljeću i husitskih ratova stotinjak godina kasnije, kapaciteti groblja bili su više-manje popunjeni. Ono je, međutim, pobjeđujući fizikalne zakone, raslo sve do 1870. godine, kad su lokalni svećenici napokon nešto poduzeli. Njihovo rješenje? Preuređenje  s kostima kao glavnim dekorativnim elementom!

Kosti su masovno iskapane i slagane u kosturnicu, a lokalni umjetnik i drvodjelja František Rint dobio je zadatak da ih dovede u red. Kako bi stvorio ujednačen izgled “građevnih blokova”, ovaj je svaku lubanju i svaku koščicu pažljivo izbijelio, a potim ih majstorski rezbario. Fanatično predan poslu, Rint je rintao od jutra do mraka, pecima i svecima, oštro reagirajući na svako prekidanje. Rezultati njegova samoprijegora govore za sebe – čitava crkva danas je obložena kosturima.

Poznata i kao “Crkva lubanja”, sadrži tijela koja su bila raskomadana, očišćena od mesa te pretvorena u dekorativne elemente poput svijećnjaka, kaleža, zvona, pa čak i obiteljskih grbova. Vijenci od lubanja prekrivaju strop i oltar, a golemi luster, koji visi sa sredine crkvene lađe, sadrži sve kosti ljudskog tijela (njegovih sedam krakova, koji završavaju lubanjama s utisnutim svijećama, navodno predstavljaju sedam glava Zvijeri, baš kao u proročanstvu iz biblijske Knjige Otkrivenja). Beskrajno strpljivi i poprilično morbidni Rint od ljudskih je ostataka čak konstruirao prizor vrane koja kopa oči dekapitiranoj glavi turskog vojnika.

Obasjani svjetlošću koja dopire kroz nadsvođene kamene prozore, femuri, tibije, fibule, zdjelice, kralježnice, lopatice, prsni koševi i lubanje izazivaju jezu posjetitelja. Prizor je, kažu, osobito sablastan za sunčana dana, kad mnogi znatiželjnik pomisli da se kosti lagano pomiču. Ako imate viška vremena i oštro oko, a uz to ste strpljivi kao Job, možete se okušati u zabavnoj igri za turiste i pokušati pronaći Rintov potpis. Dat ćemo vam trag: urezan je u kost!

Piše: Lucija Kapural

 

 

Komentari