Jednom je netko rekao da znamo više o površini Marsa nego o privatnom životu Kevina Spaceya. “Svemirac”, “Enigma” i “Kameleon” nadimci su nedokučivog glumca, čiji je osmijeh usporediv s onim Mona Lise. Njegovo je lice tako neobično obično; on može biti svatko i nitko, ništa i sve. Elokventni, šarmantni muškarac izgleda kao netko s kim biste satima mogli voditi razgovore o književnosti ili religiji u otmjenom restoranu… Da biste se potom upustili u orgiju na kakvu olinjalom tepihu. Iza uglađene, pomalo ledene vanjštine dvostrukog Oskarovca probija nešto vulkansko, gotovo demonsko. Ova podvojenost bitna je karakteristika većine Spaceyevih uloga: s njegovim monstruoznim ubojicama često suosjećamo, dok nam se od junaka nerijetko ježi koža. Ukratko, njegovi su likovi višedimenzionalni, intrigantni i neuhvatljivi. Baš kao on sam.
Dolazio je noću…
Onaj koga danas znamo kao Kevina Spaceya na svijet je došao je pod imenom Kevin Matthew Fowler, u South Orangeu u New Jerseyu. Premda se u službenoj biografiji kao godina glumčevog rođenja navodi 1959, postoji osnovana sumnja da je barem dvije-tri godine stariji. Najmlađe je od troje djece Kathleen Ann, tajnice, i Thomasa Geoffreya, pisca tehničkih prospekata za jednu aviokompaniju. Dok o majci, koja je prije dvadesetak godina preminula od raka mozga, glumac govori s velikom nježnošću, na spomen oca koluta očima. “On je klasičan primjer čovjeka koji je čitav život bezuspješno tražio sebe, da bi u tom procesu uništio sve oko sebe. Neko je vrijeme bio fotograf, pa novinar, a potom je otkrio goruću želju da postane pisac. Veći dio života proveo je pokušavajući izdati knjigu, ali se to nikad nije dogodilo. Naposljetku se pomirio s dosadnim poslom pisanja tehničkih procedura. Da ste odlučili sklepati NASA-inu raketu, moj bi stari napisao priručnik s objašnjenjima kako to učiniti. Mrzio je to iz dna duše. Često je bio bez posla i jako nesretan, pa je uloga hranitelja obitelji pala na moju majku”, ispričao je.
Dok glumac nikad nije detaljnije obrazložio hladan odnos s ocem, njegov brat Randall, koji danas kruh zarađuje kao vozač taksija i imitator Roda Stewarta, bio je vrlo rječit po tom pitanju. U intervjuu za “Dail Mail” prije desetak godina, iznio je šokantnu tvrdnju da ga je otac kao dječaka redovito seksualno zlostavljao. “Dolazio je noću, poput zvijeri. Kad bih čuo kako otvara vrata moje sobe, od strave bi mi se zgrčio želudac. Otkad me prvi put zlostavljao, Kevin i ja smo o njemu pričali isključivo kao o Stvorenju. Najgore od svega jest da je naša majka odbijala slušati kad sam joj pokušao reći što se događa”, ispričao je, dodajući kako je mlađeg brata uspio zaštititi od takve grozne sudbine.
Ako je vjerovati Randallu, pater familias nije bio samo pedofil nego i neskriveni rasist. Navodno je negirao holokaust, psovao Židove, crnce i Meksikance te bio pripadnik Američke nacističke stranke. “Zamislite, prisilio me da se ispišem iz grupe izviđača kad je doznao da je voditelj Židov. Bio je čovjek zadrtih stavova i ledene duše. Mrzio sam ga”, izjavio je.
Kuća u plamenu
Zbog očevog posla, obitelj se često selila, a zbog njegove nedvojbeno prijeke naravi mnogi su ih izbjegavali. Nesređena obiteljska situacija itekako se odrazila na osjetljivog Kevina. “Kad smo se nastanili u Los Angelesu, naš nomadski način života napokon je okončan, no osjećaj zbunjenosti i nesigurnosti nije me napuštao. Razvio sam obrambeni mehanizam koji se sastojao od toga da napadam umjesto da budem napadnut”, prisjeća se. Kad mu je bilo četrnaest, sa sestrom Julie se posvađao “oko neke banalnosti”. Osvetio joj se na uistinu radikalan način – zapalio je njenu kućicu na drvetu! Za kaznu, otac ga je poslao u Northeridge, vojnu akademiju za dječake. Borbeni momak proglašen je vođom voda, ali ga problemi ni ovdje nisu mimoišli. Kad mu je ponestalo argumenata u raspravi sa starijim dječakom, nesretnika je raspalio po glavi – automobilskom gumom!
Nakon incidenta je izbačen iz vojne akademije, a otac ga upisuje u srednju školu Chatsworth. Na prijedlog školskog pedagoga, koji je smatrao da bi mladićev burni temperament trebalo kanalizirati u nešto kreativno, momak pristupa dramskoj grupi. “U grupi su bili Mare Winnigham i Val Kilmer, jako talentirani glumci. Postali smo najbolji prijatelji, a ja sam se iskreno i doživotno zaljubio u svjetla pozornice”, prisjeća se.
Za razliku od hladnokrvnih manipulatora, uglađenih prevaranata i blagoglagoljivih serijskih ubojica, koje će glumiti kroz veći dio karijere, prva je Spaceyeva uloga bila nešto nježnija: “Glumio sam u školskoj predstavi, mjuziklu Moje pjesme, moji snovi. Mare je portretirala Mariju, a ja kapetana von Trappa. Bili smo sjajan par”.
Mare Winnigham i Kevin Spacey maturirali su kao najbolji učenici u školi. Na inzistiranje oca, koji je smatrao da mora što prije početi zarađivati, mladić se zapošljava u prodavaonici cipela. Kako je posao bio dozlaboga dosadan a sjećanja na pljesak publike još živa, obitelji saopćava odluku: dati će otkaz te otputovati u New York kako bi postao glumac. “Mali, spusti se na zemlju! Drž’ se ti cipela, to ti je siguran posao, a glumiti možeš i lakovjernim mušterijama”, ispreskakao ga je otac.
Mladić je, međutim, bio uporan, pa roditelji, sestra i brat nisu imali druge nego da ga otprate na aerodrom. “Puno sreće! I zapamti: promijeni ime, tako da nitko ne zna kako smo u rodu!”, nježne su riječi kojima mu se obratio Randall. Nije ni slutio da će njegov mlađi braco učiniti baš to! Poletio je kao Kewin Fowler, ambiciozni, zbunjeni žutokljunac, a u New York sletio kao Kevin Spacey, buduća glumačka zvijezda. “Za vrijeme leta razmišljao sam o bratovim riječima. Shvatio sam da ideja uopće nije loša – glumac mora imati zvučno ime. Opredijelio sam se za majčino djevojačko prezime Spacey”, objasnio je.
Susret u taksiju
Čim je stigao u New York, odlučio je potražiti starog prijatelja Vala Kilmera. “Znao sam da studira glumu na nekome šminkerskom fakultetu, ali se kao za vrag nisam mogao sjetiti na kojem. Dok sam tako hodao gradom mozgajući, kran dizalice opalio me po glavi. Završio sam u bolnici”, prisjeća se. Idućeg jutra, kad je otpušten, odlučio se dati u potragu za najdražim školskim kolegom. Pokazalo se da neće morati dugo tražiti: u taksiju koji ga je odvezao iz bolnice sjedio je glavom i ružnim zulufima – Val Kilmer! “Zamislite tu slučajnost: u gradu poput New Yorka naletjeti na osobu koju očajnički želite vidjeti. Znao sam da se radi o prstu sudbine”, smije se Spacey.
Nakon što su se izljubili i razmijenili friške tračeve, prijatelj ga je pozvao na večeru. Kevin u tom trenutku nije ni slutio da je izvukao glavni zgoditak na lutriji. “Nisam imao novca ni smještaja. Val je zamolio svoga oca da mi nađe posao, kako bih zaradio za fakultet. On je učinio nešto bolje: platio mi je školovanje. Mislim, tko normalan to radi? Čovjek je doista ljudina i pol!”.
Spacey upisuje glumu na prestižnom Julliardu, gdje je studirao i Kilmer. “Imao sam nevjerojatnu profesoricu scenskog govora. U početku sam mislio da me prezire, zato što je bila vrlo stroga prema meni, a uz to me gledala nekako opako. To sam joj, nakon što je bila osobito zajedljiva, i rekao, na što me pozvala ustranu. Prvi put me pogledala nježno, gotovo majčinski. Nasmiješila se i rekla mi: ‘Ti veliki idiote! Zar ne shvaćaš da sam stroga prema tebi jer mislim da si najtalentiraniji i, nažalost, najljeniji student u klasi?’ Bio sam ganut: prvi put je netko doista vjerovao u mene!”, izjavio je.
Ta mu je vjera dala snage da se uhvati ukoštac sa životnim izazovima. Ne želeći više biti na grbači Kilmeru starijem, te smatrajući da je na Julliardu dovoljno naučio, prekida studij nakon dvije godine. Danju je obilazio filmske audicije, a noću je radio kao konobar u baru: “Mrzio sam taj posao, a šef je mrzio mene. Često mi je, dakako, pred svima, govorio da sam rođen sa dvije lijeve ruke i s pola mozga. Maštao sam o tome da ga odalamim šakom u tustu trbušinu, ali su mi trebale pare pa sam mu se samo smješkao”.
Divan si, evo ti otkaz!
Bio je to tek prvi u nizu ponižavajućih, slabo plaćenih poslova. Čekajući da netko napokon prepozna njegov talent, Spacey je dostavljao pizze po gradu, montirao kablovske antene, prao nužnike u restoranu brze hrane… Glumačkoj “karijeri” najviše se približio kad je dobio angažman stand-up komičara u jednome otrcanom klubu. “Publiku su činili pijanci, klošari i otpadnici od društva, ukratko ljudi koji su imali malo razloga za smijeh. Ma koliko se ja trudio, lica u dvorani bila su smrknuta. Jedini put kad sam im uspio izmamiti osmijeh bilo je kad sam imitirao Johnnyja Carsona”, priča Spacey, dodajući da mu je Carson pomogao i u društvenom životu. “Pravio sam se da sam njegov sin kako bi me pustili u Studio 54, tada najpopularniji klub u gradu u koji nije mogao ući bilo tko. Upalilo je nekoliko puta, a potom su otkrili moju varku i šutnuli me na cestu”.
U onih nekoliko boravaka u klubu, Spacey se uspio zbližiti s dvojicom mladih kazališnih glumaca. Jedan od njih “sredio” mu je posao tajnika Josepha Pappa, ugledna kazališnog producenta. “Bio sam tako blizu onoga što želim, a opet tako daleko. Nemajući druge, radio sam ono za što sam bio plaćen i vrebao svoju priliku”. Ta prilika pržila mu se prije nego što je očekivao. Kad se jedan glumac razbolio, Spacey se ostavio kuhanja kave i javljanja na telefon te ga je zamijenio u ulozi glasnika u Shakespeareovom “Henriku VI.” U gledalištu je sjedio i Papp. Idući dan je prišao svom tajniku, pružio mu ruku i rekao: “Sinoć sam na pozornici vidio glumca. Bravo, sinko, bio si sjajan! Uzgred rečeno, otpušten si!”. Spacey je samo blijedo zurio u Pappa. “Bio sam preneražen jer sam tim poslom plaćao stanarinu. Ubrzo sam, međutim, shvatio da mi je napravio uslugu života kad mi je dao nogu. Mjesec dana kasnije sjedio je u gledalištu na premijeri moje prve brodvejske predstave”.
Pokvale kazališnih kritičara priskrbile su mu uloge u dramama Henrika Ibsena, Antona Pavloviča Čehova i Eugenea O’ Neilla. “Kad niste dovoljno lijepi da biste postali zvijezda, obično vam prilijepe naziv karakternog glumca”, našalio se na vlastiti račun.
Omiljeni filmski zlikovac
Na velikom platnu debitirao je 1986. godine u “Mučnini”, humorističnoj drami Mikea Nicholsa, odradivši malu ali upečatljivu rolu lopova u podzemnoj željeznici. Nichols ga je angažirao i u “Zaposlenoj djevojci”, gdje je briljirao u ulozi beskrupuloznog biznismena koji s velikim užitkom hoda preko leševa. Uslijedili su nastupi u nekoliko hvaljenih drama, ali će ga tek uloge zlikovaca lansirati u zvjezdanu orbitu. U serijalu “Wiseguy” maestralno je portretirao poremećenog dilera oružja, u filmu “Glengarry Glen Ross” (1992.) bio je nenadmašan kao manipulativna svinja na čelu agencije za nekretnine, a u Fincherovom kultnom trileru “Sedam” (1995.) utjerao je strah u kosti gledateljima utjelovivši lik poremećena serijskog ubojice koji dekapitira sirotu Gwyneth Paltrow. Zanimljivo, odbio je da se njegovo ime nađe na popisu glumaca potonjeg uratka, kako publika ne bi shvatila da je upravo on ubojica. “Ako sam treći na popisu glumaca, a ostala dvojica pokušavaju pronaći nekoga i ne pronalaze ga do samog kraja, tada je očito tko je taj netko”, objasnio je. A struci je postalo očito i tko je Spacey: nastup u Singerovom remek-djelu “Privedite osumnjičene” 1995. mu donosi Oscara za sporednu ulogu, a lik Verbala Kinta, naoko bezazlenog prevaranta koji je zapravo kriminalni mastermind, od tada ne silazi s liste najpoznatijih filmskih negativaca.
Spacey je nastavio u revijalnom tonu. U krimiću “L.A. povjerljivo” glumio je ljigava, korumpiranog detektiva, u satiri “Osveta na holivudski način” sadistički nastrojenog šefa filmskog studija, u trileru “Vrijeme ubijanja” egomanijakalna okružnog tužitelja, a u Eastwoodovoj drami “Ponoć u vrtu dobra i zla” uglađenog bogatuna optuženog za ubojstvo ljubavnika. Vrhunac karijere označio je nastup u kultnom “Vrtlogu života” (1999.) Sama Mendesa, u kojem je portretirao Lestera Burnhama, depresivna sredovječnog čovjeka iz predgrađa zatelebanog u školsku kolegicu vlastite kćeri. U Spaceyevom regalu našao se još jedan Oscar, ovaj put za glavnu mušku ulogu. “Ovo je svakako vrhunac današnjeg dana!”, našalio se nakon što mu je uručen Akademijin kipić.
Hvaljene su i njegove uloge u filmovima “K-Pax”, gdje je utjelovio luđaka uvjerenog da je izvanzemaljac (a nije isključeno ni da je izvanzemaljac kojeg su strpali u ludnicu!) te “Povratak Supermana”, gdje je uskočio u pripijeni kostim najvećeg protivnika crveno-plavog letača, zloglasnog Lexa Luthora. Na setu Hallströmove drame “Vijesti iz dubine” sprijateljio se s kolegicom Judi Dench, s kojom je do sitnih jutarnjih sati ispijao viski i igrao biljar. Tijekom snimanja, dvije glavne glumice, Julianne Moore i Cate Blanchett, ostale su u drugom stanju, a Spacey se našalio: “Obje su se vozile na mom biciklu i eto što im se dogodilo. Dovraga, trebao sam paziti!”.
Okušao se i u redateljskim vodama. Nakon nezapaženog filma “Albino Alligator”, režirao je film “Iznad mora”, za koji je napisao scenarij, producirao ga, tumačio glavnu ulogu te u njemu – zapjevao! “Glumio sam pjevača Bobbyja Darina, s kojim sam godinama bio opsjednut. Toliko da čak osam njegovih portreta visi na zidu moje spavaće sobe”, ispričao je. Ubrzo je osnovao produkcijsku kuću “Triger Street”, namijenjenu otkrivanju mladih, talentiranih scenarista i redatelja, a uz to je uspio vješto balansirati između karijere holivudske zvijezde i posla umjetničkog ravnatelja slavnog londonskog kazališta Old Vic.
Londonski park, četiri ujutro
O privatnom životu Spacey nikad nije htio govoriti. “Što manje znate o meni, više ćete vjerovati mojim glumačkim kreacijama”, sažeto je objasnio odnos prema medijima. “Ne želim se kriti iza aure nedodirljivog, ali ni davati sebe na tanjuru medijskim lešinarima”.
Spaceyevo paranoično čuvanje privatnosti, kao i činjenica da se nikad nije ženio ni pričao o djevojkama (na dodjelama Oscara redovito se pojavljivao u društvu majke!) razvezali su zle jezike. Ono o čemu se godinama šuškalo u holivudskim krugovima poput bombe je odjeknulo 1997. godine, nakon intervjua za časopis “Esquire”. “Spacey ima tajnu!” vrištao je novinski naslov. Tajna o kojoj je bila riječ odnosila se na glumčevu seksualnu orijentaciju. Premda nigdje eksplicitno ne piše da Oskarovac voli pripadnike vlastita spola, mnoštvo suptilnih aluzija ukazivalo je na činjenicu da je upravo tako. “Riječ je o zlobnoj podvali i svjesnom iskrivljivanju istine”, kratko je demantirao napise glumac.
Priče o njegovoj homoseksualnosti aktivirale su se nedugo nakon preseljenja u London, a kumovao im je bizaran incident. U travnju 2004. godine, oko četiri sata ujutro, glumac je krvave glave došao u policijsku stanicu Kennington. Osim što je, iz samo njemu poznatih razloga, nekoliko puta mijenjao priču (prvo je tvrdio da ga je nepoznat muškarac udario u glavu dok je šetao psa parkom i odnio mu mobitel, da bi kasnije ustvrdio kako ga je prevarant zamolio da mu nakratko posudi mobitel a potom odmaglio s njim; u potonjoj verziji, pojurio je za lopovom, pao preko vlastitog psa i razbio glavu!), zaradivši oštar ukor nadležnih policajaca (nije, naime, isto prijaviti nekoga za napad i običnu krađu), mediji su postavili pitanje kojeg je vraga radio u parku u doba kad u njega ni najhrabriji ne ulaze. Nakon što se jedan tabloid domogao fotografija Spaceya u zagrljaju naočitog mladića, krenule su spekulacije da je spomenuti park bio glumčeva omiljena destinacija za gay susrete. Spacey je na to ipak odlučio progovoriti o svojoj intimi, objasnivši da je godinama u vezi sa scenaristicom Diane Dryer. A onda, kad se činilo da su mediji napokon prestali kopkati po njegovu privatnom životu, glumac se našao u središtu ružnog skandala.
Seksualni predator ili žrtva klevete?
U listopadu 2017. godine, glumac Anthony Rapp optužio je Spaceyja da ga je pokušao seksualno iskoristiti davne 1986. godine, kad je Rappu bilo tek četrnaest. Pritisnut uza zid, Oskarovac mu se ispričao, tvrdeći kako se incidenta, istinabog, ne sjeća zato što je tada bio pijan, ali mu je žao ako se “ponašao neprikladno”. Onako usput, čovjek poznat po patološkom čuvanju intimnosti odlučio je “iskočiti iz ormara” te urbi et orbi priznati da je homoseksualac. To mu, međutim, nije donijelo bodove u vidu suosjećanja. U javnost su, naime, ubrzo istupila još petnaestorica muškaraca, optužujući glumca za slična zlodjela, nakon čega je “Netflix” odlučio raskinuti sve veze sa Spaceyem, otkazavši posljednju sezonu serijala “Kuća karata”, u kojem je ovaj bio glavni glumac i izvršni producent.
Problemima tu nije bio kraj. U to vrijeme, glumac je baš snimao scene u filmu “Sav novac svijeta”, biografskoj drami Ridleya Scotra u kojoj je portretirao naftnog tajkuna J. Paula Gettyja. U svjetlu neugodnih opružbi, producenti su odlučili iznova snimiti film, ovaj put s Christopherom Plummerom u glavnoj ulozi. Da stvar bude gora, jezik je razvezao i Earl Blue, vlasnik zaštitarske kompanije “VIP Protective Services”, ustvrdivši kako je Spacey rasističkim uvredama zasuo njegove afroameričke djelatnike, koji su mu bili tjelohranitelji na snimanju “Kuće karata”.
Na Badnjak 2018. godine, Spacey je na “YouTubeu” objavio video znakovita naslova “Dopustite mi da budem iskren”, u kojem je, na poprilično nespretan način, zanijekao sve optužbe. Komentatori su njegov nastup opisali kao bizaran i neugodan za gledanje. Nedugo potom, protiv njega je podignuta optužnica za seksualno zlostavljanje 16-godišnjeg sina novinarke Heather Unruh, no slučaj je, zbog nedostatka dokaza, odbačen. Jednako je završila tužba zbog seksualnog zlostavljanja anonimna mladog masera – isti je iznenada preminuo, pa do suđenja nije ni došlo. Je li glumac uistinu opasni seksualni predator ili su ovakve optužbe neutemeljene, pokazat će vrijeme…
Piše: Lucija Kapural
