Korištenje dijelova ljudskog tijela u medicini datira od najstarijih vremena. Lubanje, mozak, nokti, kosa – sve su to nekoć bili sastojci pomada i napitaka za liječenje kojekakvih boljetica. U antičkom Rimu, kao što smo već pisali, krv gladijatora propisivana je kao lijek za epilepsiju. Arapski liječnici upale oka su liječili majčinim mlijekim, dok se izmet u mnogim civilizacijama smatrao idealnim tretmanom za rane. Osobito široku primjenu imale su mumije.
U srednjem vijeku, vjerovalo se da se od samljevenih ljudskih ostataka, poput kostiju, hrskavica i sala, dobiva panacea – univerzalni lijek za sve boleštine. U šesnaestom stoljeću, diljem Europe, ta moć je pripisana mumijama. U to vrijeme, masovno su se krale iz grobnica, kako bi se samljele, pomiješale s još nekim “čudotvornim” tvarima te prodavale za paprenu cijenu. Za pripravcima na bazi mumija je, primjerice, ludovao bretonski kralj Karlo II. Prašinu od mumija svakodnevno je pomno utrljavao u kožu, ne bi li upio moć osobe od koje je nastala te postao zdrav kao dren. Neki njegovi zemljaci ovakve “delicije” konzumirali su pak oralno. Kupci, dakako, nisu mogli znati je li lijek izrađen od stvarne mumije ili možda prašine, pa je ovo tržište bilo prepuno drskih prevaranata. Oni skeptičniji, koji su imali viška love, umjesto toga bi platili nekome da ukrade tijelo iz groba, a potom lijek od mumije pripravili u kućnoj radinosti.
Povjesničari nisu sigurni kako je ovo bizarno vjerovanje nastalo. Pretpostavlja se da je riječ o pogrešnom prijevodu. Naime, perzijska riječ mumiya označavala je bitumen, tradicionalni lijek za artrozu, prijelome i kožne bolesti. Međutim, ta riječ označava i smolu koju su drevni Egipćani koristili kod mumifikacije. Moguće je da je netko pomiješao ta dva, posve različita značenja.
Kad smo već kod korištenja mumija kao lijekova, valja spomenuti zastrašujuću praksu koja je nastala u drevnoj Kini. Riječ je o melifikaciji ljudskih bića, odnosno umjetnosti pretvaranja čovjeka u – slatkiš! Recept je sljedeći: uzmete čovjeka i mjesec dana ga hranite isključivo medom, a u njemu ga i kupate. Za to vrijeme, u želucu subjekta nalazi se isključivo med, a i znoj te suze koje ispušta zbog jednolične prehrane također su slatki. Nakon otprilike dva mejseca, ovakva dijeta trebala bi ga ubiti. Truplo tada valja položiti u kameni kovčeg, a isti ispuniti, pogađate, medom. Nakon stotinu godina, koliko je potrebno da se tijelo kvaliteto napaca, lijes se otvara. Pokojnika, sada već pretvorenog u neku vrstu tvrdog slatkiša, reže se na male komadiće te prodaje onima koji žele izliječiti slomljene ili oslabljene kosti te vidati čak i najteže rane. Ovi za to, zbog dugotrajnog procesa balzamiranja, moraju dobrano odriješiti lisnicu. Srećom, ova mučenička smrt nije bila namijenjena zarobljenicima – ljudi, mahom oni stari i bolesni, odabirali su je dobrovoljno, smatrajući kako će za nju biti nagrađeni na onome svijetu.
Jedan od najranijih spomena melifikacije čovjeka datira iz petog stoljeća prije Krista, iz bilješke grčkog povjesničara Herodota. Prema njemu, Asirci su balzamirali pokojnike pomoću meda. Stoljeće kasnije, prema nepotvrđenoj predaji, tijelo čuvenog vojskovođe Aleksandra Velikog položeno je u sarkofag ispunjen medom, kako bi se sačuvalo za vječnost. Postoje dokazi da je ova praksa bila poznata i drevnim Egipćanima.
Piše: Lucija Kaural
