Zamislite sljedeću situaciju: optuženi ste za zločin koji niste počinili i osuđeni na smrt. Kako se trenutak izvršenja kazne primiče, tako vaš strah i bijes rastu. Kritičnu razinu dosežu na dan vaše zakazane smrti, kad ste toliko izvan sebe da vas moraju nositi do gubilišta. Krvnik vam stavlja omču oko vrata, svećenik udjeljuje posljednju pomast… A onda, umjesto utješnog zagrljaja ništavila, spoznajete da ste živi… Samo da bi vas država ponovno ubila. Vjerovali ili ne, John Lee (1864. – 1945.), sitni kriminalac iz viktorijanske ere, ovu je sudbinu iskusio – triput! Upravo toliko puta su ga, naime, bezuspješno pokušavali objesiti.
Lee, među znancima poznatiji pod nadimkom “Babbacombe”, djetinjstvo je proveo u Abbotskerswellu, idiličnom selu u engleskom okrugu Devon. Radilo se o bistrom i snalažljivom no istodobno lijenom i ponešto lakomislenom čovjeku. Služio je u Britanskoj kraljevskoj mornarici, a nedugo po povratku u civilni život našao se na pogrešnoj strani zakona. Lee je, naime, oduvijek sanjao o brzoj zaradi, a kako nije bio voljan “zasukati rukave”, zaplivao je u kriminalnim vodama. Njegovi zločini kretali su se u rasponu od sitnih krađa do provala u domove imućnika. Svako toliko bi završio iza rešetaka, a starom “zanatu” vraćao se čim bi ga pustili na slobodu. Povremeno bi prihvaćao i pokoji legalan posao, pod uvjetom da je zarada bila dobra a napori minimalni.
Sredinom 1884. dobio je namještenje u domu Emme Keyse, imućne dame iz Torquaya kojoj je obavljao brojne sitne popravke. Koncem te godine, njeno beživotno tijelo pronađeno je u lokvi krvi, izbodeno kuhinjskim nožem. Lokalni policajci nisu uložili mnogo truda da bi pronašli počinitelja: odmah na početku istrage, kao njihov jedini sumnjivac iskristalizirao se Lee, stara zatvorska ptičica.
Suđenje je bilo brzo i, valja napomenuti, nepravedno. “Dokazi” protiv Leeja? Njegov podeblji dosje, nevelika ogrebotina na ruci te činjenica da je bio jedini muškarac u kućanstvu Emme Keyse. Prošlost ubijene ispitana je vrlo površno. Svjedočenje čovjeka koji je Leeja u vrijeme počinjenja zločina vidio na kilometrima udaljenom mjestu je odbačeno, budući da je i dotični bio lupež. Zlosretni Lee proglašen je krivim za teško ubojstvo i osuđen na smrt vješanjem, a na njegove očajnički povik “Nevin sam!” nitko se nije osvrtao.
Sa svojim tvorcem trebao se susresti 23. veljače 1885. godine, u drvotištu kaznionice u Exeteru. Tresao se poput pruti dok su ga pridržavali na putu prema galgama, a ono što je trebalo biti njegovo posljednje koračanje na ovom planetu pratili su nijemi svjedoci, probadajući ga pogledima punim prezira i mržnje. Krvnik, iskusni James Barry, stavio mu je stavio omču oko vrata te povukao polugu koja je trebala otvoriti vrata na drvenoj platformi kroz koja bi osuđenik – skorašnji mrtvac – propao. Dogodilo se… Ništa.
Mehanizam se, naime, nije pokrenuo a Lee je ostao stajati na stratištu, ispuštajući jecaje i neartikulirane molbe. Napola onesviješten, odveden je u svoju ćeliju, dok se krvnik posvetio otklanjanju tehničkog problema. Nekoliko puta je “uprazno” testirao mehanizam smrti, i svaki je radio besprijekorno.
Lee, koji nije prestajao vrištati, ponovno je izveden pod galge. Krvnik je još jednom izveo proceduru za koju je bio plaćen no, na bučno negodovanje svjedoka, ni ovaj put se nije dogodilo ništa. Dio gledatelja prosvjedovao je zbog toga što ubojica nikako da dobije zasluženu kaznu, no više je bilo onih koji su se sažalili nad psihičkim mrcvarenjem osuđenika.
Kad se i treći pokušaj vješanja Leeja pokazao neuspješnim, većina je vikala da se prekine ovakvo mučenje, a liječnik koji je imao zadatak proglasiti vrijeme smrti demonstrativno je napustio stratište. Odlučeno je da Leeja, koji je u međuvremenu izgubio svijest, smaknu nekom drugom prilikom.
U međuvremenu, kako se priča “čovjeku kojeg nije moguće objesiti” proširila u javnosti, reagirale su više instancije. Naposljetku, sir William Harcourt, ministar unutanjih poslova, njegovu kaznu preinačuje u onu doživotnog zatvora.
Nakon što se oporavio od šoka, Lee, koji je iza rešetaka stekao zavidno pravno znanje, slao je peticiju za peticijom Ministarstvu unutrašnjih poslova, pokušavajući dokazati da nije dobio poštenu suđenje. Godine 1907., pomilovan je i pušten na slobodu.
Stazama kriminala više nije kročio. Počeo je solidno zarađivati pričajući svoju potresnu priču novinarima, a o njemu je čak 1912. snimljen nijemi film. Osim njega, samo još jedan čovjek u povijesti preživio je tri pokušaja vješanja – ubojica Joseph Samuel, kojeg su na onaj svijet bezuspješno pokušavali otpremiti 1803. godine.
Piše: Lucija Kapural
