Najprodavanija je ženska izvođačica u povijesti country glazbe, a uz to svakako jedna od najseksipilnijih. U žanr koji se tradicionalno opire promjenama unijela je elemente popa i rocka, stvorivši jedinstven zvuk koji je oduševio vojsku fanova na potezu od Austina do Alberte. Živi u bajkovitom dvorcu, uz čovjeka koji je obožava i sina odlikaša, a idiličnu sliku upotpunjuju tri mačke koje je spasila iz azila… Iz današnje perspektive gledano, zvuči nevjerojatno da je Shania Twain kao djevojčica intenzivno razmišljala o samoubojstvu!
Pravim imenom Eileen Regina Edwards, rođena je 1965. u Windsoru, gradiću u kanadskoj pokrajini Ontario. Otac Clarence napustio je obitelj kad su malenoj bile tri godine, ostavivši nezaposlenu suprugu Sharon da se sama snalazi sa tri kćeri, Eileen i njenim mlađim sestrama Jill i Carrie Ann. Obitelj se preselila u ruralni Timmins, mjesto bogu iza nogu, gdje su neko vrijeme živjeli od socijalne pomoći. Kad je Sharon u lokalnom dućanu upoznala naočitog šumara Jerryja Twaina, pripadnika indijanskog plemena Ojibwa, vjerovala je da joj je sjekira pala u med.
Njihov odnos u početku se doista činio idiličnim: Jerry ju je zaprosio nakon nekoliko spojeva, a poslije skromnog vjenčanja, posvojio je djevojčice i obećao da će se skrbiti o njima kao da su njegove. Par je ubrzo dobio sina Marka, a nakon što je Jerryjeva sestra preminula od raka, posvojili su i njezinu bebu Darryla. Drugim riječima, bilo je mnogo usta za hranjenje, a Jerryjeva skromna plaća na jedvite se jade rastezala do kraja mjeseca. Sharon, koja se nadala da će u novom braku imati kakve-takve uvjete za život, ponovno se morala suočiti sa svakodnevicom svedenom na golo preživljavanje.
Pjevačica pamti dane kad na stolu nije bilo ničega drugog osim splačine koju su nazivali “gulašem”, a sastojala se od starog kruha natopljenog u podgrijanom mlijeku, obilno zaslađenog šećerom. “Ponekad mi se u školi bilo teško koncentrirati na ono o čemu su nastavnici pričali, jer me od gladi hvatala nesvjestica. Bogatstvo razrednih kolega procjenjivala sam po njihovoj užini. Ako je neki balavac donio sendvič sa šunkom, smatrala sam ga dobrostojećim, a oni kojima bi mame za obrok pripremile pohano meso za mene su bili ravni kraljevima”, prisjeća se pjevačica, dodajući kako joj je najteže bilo u zimskim mjesecima. “Moji nisu imali love da mi kupe kvalitetne čizme, pa sam u dva broja prevelike cipele gurala vreće kako bih utoplila stopala!”
Nažalost, neimaština je bila najmanji od djevojčičinih problema. Premda marljiv i odgovoran na poslu, Jerry je oduvijek imao problema s kratkim fitiljem, a život u oskudici do kraja mu je pojeo živce. Suprugu je isprva zlostavljao “samo” verbalno, govoreći joj da je lijena krava koja ne doprinosi kućnom budžetu; kasnije ju je za svaki krivi pogled počeo “disciplinirati” šamarima, a do trenutka kad je Eileen ušla u pubertet, teško premlaćivanje bolje polovice bilo je dio svakodnevnog repertoara. Jednog dana, kad se vratila iz škole, djevojčica je svjedočila prizoru zbog kojeg će godinama imati noćne more: “Toliko ju je bio prebio da je izgubila svijest. Kad sam ušla u kuću, zatekla sam ga kako joj gura glavu u zahodsku školjku, držeći je za kosu. U tom trenutku bila sam uvjerena da je mama mrtva!”
Sharon se fizički oporavila od ozljeda, ali je njen duh bio slomljen. U stanju teške depresije, danima je ležala u krevetu, zureći u prazno, a na Eileen je pao teret brige za mlađe sestre. Nesretnica će se uskoro upoznati s još jednom zastrašujućom stranom očuhova karaktera. U gluho doba noći, kad bi svi zaspali, Jerry Twain bi se ušuljao u sobu najstarije pokćerke. Privio bi se uz njeno tijelo te joj šaptao prostote na uho. Ponekad bi je, prisjeća se, uhvatio za grudi te glasno dahtao. Ova je, paralizirana od straha, pokušavala ležati što mirnije, moleći boga da uljez što prije napusti njenu sobu.
Kako su se zlostavljanje majke i mali noćni posjeti nastavili, Eileen je shvatila da ne može više šutke gledati što se događa. Ona, koja bi se u trenucima nasilja ranije sklupčala iza kauča, počela je uzvraćati udarce. “Moj strah se preobrazio u gnjev. Kad je jednom prilikom, bez ikakvog povoda, opalio mamu šakom, dohvatila sam stolicu i razbila mu je na glavi. Ustao je, obilno krvareći, i krenuo prema meni. Mislila sam da će me udariti, ali se tada zaustavio. U njegovim očima sam, osim čuđenja, jasno prepoznala sram!”, ispričala je. Premda joj je priuštio mnoge besane noći, očuha, kaže, nikad nije prestala voljeti. “Nekome tko bi naš život gledao sa strane bilo bi neshvatljivo da imam osjećaje prema takvom čudovištu. Stvar je u tome da on nije bio čudovište, nego izgubljen čovjek. Na neki način, bio je kao dr. Jekyll i mr. Hyde: imao je dva nespojiva lica u jednoj osobi. S jedne strane, ubijao se od posla kako bi djeci koja mu nisu biološka pružio dom. S druge strane, nije uspijevao kontrolirati agresivnost. Upravo ta podvojenost bila je ono grozno u cijeloj priči!”. Da je oprostila svome zlostavljaču, svjedoči sljedeći podatak: kad je potpisivala prvi diskografski ugovor, sugerirali su joj da uzme zvučniji alias, a ona se opredijelila za ime Shania, koje na jeziku Ojibwa – očuhovu jeziku – znači “na svome putu”.
Piše: Lucija Kapural
