Jedni su bili genijalni stratezi, drugi su imali izraženu diplomatsku crtu, treći su se oslanjali na lukavost, a četvrte bismo mogli okarakterizirati kao sadističke psihopate. Za vas smo, nasumičnim redoslijedom, odabrali zanimljivosti o čuvenim i manje čuvenim vojskovođama kroz povijest!
Prva Napoleonova ljubav
Kao prvi Korzikanac koji je završio glasovitu parišku vojnu akademiju École Militaire, Napoleon I. Bonaparte (1769. – 1821.) je 1785. godine službovao u topničkoj jedinici u Valenceu. Osamnaestogodišnjeg časnika pod svoje je krilo uzela utjecanja dama Grégoire du Colombier. Predstavivši ga najvišim uglednicima, ova je gospođa presudno utjecala na Napoleonovu karijeru, a upoznavši ga sa svojom kćeri Karolinom, i na romantični život budućeg osvajača. Napoleon se, naime, preko ušiju zaljubio u mladu damu. Premda su ih vjetrovi rata rastavili te do najavljenog vjenčanja nije došlo, nikad je nije zaboravio. Godine 1804. francuski car zaposlio je udatu Karolinu kao dvorsku damu svoje majke!
Arapski natpis na sablji bana Jelačića
Mnogima nije poznato da je Josip Jelačić (1801. – 1859.), jedan od najznamenitijih velikana hrvatske povijesti, tijekom svoje instalacije za hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana 1848. godine jahao na Emiru, bijelom konju kojeg mu je poklonio beg iz Bihaća te, što je još zanimljivije, nosio sablju s – arapskim natpisom! Ban je, naime, imao opsežnu zbirku orijentalnih sablji, od kojih je jedna bila poklon Omer-paše Latasa. Taj dar svjedoči o uzajamnom poštovanju dvojice vojskovođa, premda su u nekim trenucima bili na sukobljenim stranama.
Osvajač i oploditelj
Koliko je žena grijalo postelju osnivača mongolske države Džingis-kana (između 1155. i 1167. – 1227.), što dobrovoljno a što pod prisilom, teško je ustvrditi. Nećemo, međutim, pogriješiti ako kažemo puno… Prokleto puno. Ako je vjerovati znanstvenicima, strašni vojskovođa po svoj je prilici bio najpromiskuitetniji čovjek koji je ikad kročio našim planetom. Naime, genetska istraživanja pokazala su da gotovo trećina azijske populacije nosi njegovu DNK. Daljnje zaključke izvlačite sami!
Cezarovi leteći vojnici
Rimski imperator i vojskovođa Gaj Julije Cezar (100. prije Krista – 44. prije Krista) bio je genijalan vojni strateg (na slici!), a ni oslanjanje na “prljave trikove” nije mu bilo nepoznanica. Poznato je, primjerice, da je u brojnim bitkama imao pernate saveznike. Radilo se o lešinarima, ružnim no iznimno inteligentnim ptičurinama koje je dresirao da ubijaju golubove pismonoše neprijatelja.
Čovjek od riječi
Među brojnim štićenicima makedonskog kralja Aleksandra III. Velikog (356. prije Krista – 323. prije Krista) bio je grčki povjesničar i retor Anaksimen iz Lampsaka. Unatoč bliskom prijateljstvu s čovjekom koji će o njemu napisati tri knjige, voskovođa je, tijekom osvajačkog pohoda, namjeravao razoriti njegov rodni grad. Kad mu je Anaksimen prišao, Aleksandru je bilo jasno kako će ga ovaj preklinjati da poštedi Lampsak te ga je zaustavio odlučnim pokretom ruke. “Prijatelju, kunem ti se Stiksom da neću ispuniti tvoju želju!”, rekao je Aleksandar tonom koji nije dopuštao daljnju raspravu. Anaksimen je na to pribjegao lukavstvu. “Doista? A baš sam te, gospodaru, htio zamoliti da uništiš Lampsak”, rekao je Anaksimen. Dosljedan svojoj riječi, vojskovođa je poštedio grad.
Na meti medvjeda… I pčela
Tijekom drugog rata protiv pontskog kralja Mitridata VI. Eupatora u prvom stoljeću prije Krista, Rimljani predvođeni Lucijem Licinijem Lukulom (117. ili 110. prije Krista – 56. prije Krista) opsjedali su grad Temisciru. Kako su goleme zidine štitile tvrđavu, lukavi rimski vojskovođa svojim je ljudima dao nalog da iskopaju tunele ispod grada. Shvativši da neprijatelj brzo napreduje, branitelji su odlučili iskopati vlasite tunele, ali sa suprotne strane. Kroz njih su potjerali medvjede, kako bi se ove zvijeri razračunale s okupatorima te, za svaki slučaj, pustili i nekoliko rojeva pčela.
Tekuće zlato
Rimski vojskovođa i političar Marko Licinije Kras (115. prije Krista – 53. prije Krista) bio je jedan od najbogatijih ljudi svih vremena, što mu je priskrbilo nadimak Dives (“najbogatiji”). Poznat po pohlepi, golemi imetak stekao je svim zamislivim vrstama koruptivnih radnji. Novac ga, međutim, nije uspio spasiti od stravičnog kraja koji mu je sudbina odredila. Sulin pristaša, kao pretor je 71. prije Krista ugušio ustanak robova predvođenih Spartakom, a 60. prije Krista s Cezarom i Pompejom sklopio je Prvi trijumvirat, u čemu je vidio mogućnost za novo bogaćenje. Trijumvirat je 56. prije Krista obnovljen, a Kras i Pompej su imenovani za konzule. Po novom ugovoru, Krasu je povjerena uprava Španjolske i Sirije na pet godina. Godine 54. prije Krista Kras je, kao guverner Sirije, zaratio s Partskim Carstvom. U bitci kod Harana, pao je u ruke neprijatelja. Parti su ga smaknuli na jeziv način: kako bi se narugali njegovu bogatstvu, u grlo su mu polako usuli rastopljeno zlato! Nakon toga su mu glavu – ono što je ostalo od nje – odsjekli te poklonili svome vladaru.
Loš vojskovođa, vješt lupež
Kvint Servilije Cepion Stariji, rimski vojskovođa i političar iz drugog stoljeća prije Krista, zapamćen je po tome što je upravljao jednom od dvije legije hametice potučene u krvavoj bitci kod Arauzija. Dok mu vojevanje nije išlo od ruke, za kriminalnu djelatnost je pokazao veliki talent: kao prokonzul u Galiji, opljačkao je lokalne hramove, uzevši goleme količine srebra i zlata.
Izgubljeni pas
Američki rat za neovisnost, krvava borba trinaest britanskih kolonija u Sjevernoj Americi za političku i ekonomsku ravnopravnost s njihovom metropolom Velikom Britanijom, trajao je od 1775. do 1783. godine. Za jedan od najbizarnijih, a istodobno i najdirljivijih trenutaka ovoga oružanog sukoba zaslužan je George Washington (1732. – 1799.). Vrhovnim vojni zapovjednik američkih snaga nakratko je prekinuo jednu bitku kako bi vratio izgubljenog psa neprijatelju. Maleni terijer pronađen je kako prestrašen baulja po bojnom polju, nakon čega je Washington naredio prekid vatre, izvjesio bijelu zastavu te psića osobno odnio vlasniku, britanskom generalu!
Hrana? Mrska nužda!
Dana 18. lipnja 1815. godine, u bitci kod belgijskog gradića Waterlooa, Napoleona Bonapartea porazila je koalicija europskih vojski pod zapovjedništvom britanskog vojskovođe Wellingtona (1769. – 1852.) i pruskog feldmaršala von Blüchera. Nakon bitke svih bitki, “Željezni vojvoda” postao je britanski nacionalni junak. Premda je bio na glasu kao suknjolovac i ljubitelj dobre kapljice, poznato je da Wellington nije bio sladokusac. Štoviše, prema hrani je bio posve ravnodušan. Jeo je brzo, bez teka, tek tako da ne bude gladan, a koliko mu je do gastronomije bilo stalo, najbolje svjedoči sljedeća anegdota: feldmaršal je jednom, valjda razmišljajući o kakvoj ingenioznoj vojnoj strategiji, pojeo pokvareno jaje a da nije ni shvatio da s njegovim obrokom nešto nije u redu! Kad je bio na ratištu, nerijetko je postio između tanahnog doručka i neukusne večere.
Kakav srećković!
Američki general George Armstrong Custer (1839. – 1876.) zapamćen je po katastrofalnom porazu u Bitki na Little Bighornu 1876. godine, gdje je njegova jedinica, boreći se protiv koalicije Sijuksa, Arapaha i Šajena, izginula do posljednjeg čovjeka. Iz te perspektive gledano, zvuči nevjerojatno da je tijekom Američkoga građanskog rata stekao reputaciju srećkovića, budući da tijekom nebrojenih konjičkih juriša koje je vodio nikada nije teže ozlijeđen.
Krvavi trofeji
Toyotomi Hideyoshi (1537. – 1598.) prošao je dugačak put od sina siromašnog seljaka, preko neustrašivog vojskovođe, do japanskoga feudalnog vladara koji je, nakon mnogih stoljeća kaosa, pod svojom vlašću ujedinio čitavu zemlju. Zapamćen je kao čovjek koji je unio brojne reforme u upravu, potaknuo procvat umjetnosti, dao izgraditi na stotine dvoraca čudesne ljepote te, ediktom iz 1587. godine, ukinuo ropstvo u Japanu. Potonja stavka nije ga spriječila da, tijekom dva neuspješna rata protiv Koreje devedesetih godina šesnaestog stoljeća, u domovinu dovede brojne zarobljenike te od njih učini robove. Kad smo već kod te dvije invazije, valja spomenuti još jedan prilično jezivi podatak. Japanski vojnici imali su običaj uzimati glave pogubljenih neprijatelja kao trofoje, no kad su se suočili s problemom transporta tolikih dimenzija, pribjegli su pragmatičnom rješenju: počeli su skupljati samo nosove i uši protivničkih boraca!
Prognani junak
Atenski admiral Temistoklo (524. prije Krista – 460. prije Krista) smatran je jednim od najvećih vojnih umova starog vijeka. Čovjek koji je izvojevao impresivnu pobjedu nad nadmoćnom perzijskom flotom kod Salamine 480. prije Krista nije bio plemićkog porijekla. Pripadao je sloju talentiranih atenskih političara, koji se uzdigao nakon uvođenja atenske demokracije. Ironičnom igrom sudbine, isti taj sustav doveo je do Temistoklove propasti. Nakon kraja rata s Perzijancima, postalo je očito da je Temistoklo stekao mnogo protivnika. Neki su smatrali da se ponaša bahato; drugi su bili zabrinuti da je izgradnjom obrambenih bedema izazvao zavist Spartanaca, tada najmoćnije kopnene sile u Grčkoj. Godine 472., procesom ostracizma, prognan je iz Atene u obližnji grad Arg. Spartanci su tada uvidjeli priliku da ga se riješe, pa su ga optužili da je potajno pomagao Pauzaniju, spartanskog generala koji je bio prešao na stranu Perzijanaca. Atenjani su iskoristili situaciju da mu natovare brojne optužbe poput korumpiranosti i neprikladnog seksualnog ponašanja. Pozvan je na tzv. Skup Grka, ali je nanjušio da je riječ o stupici te pobjegao. Ostatak života proveo je u izgnanstvu, pronašavši utočište kod kralja Admeta Epirskog.
Crveni potok
U ljeto 217. godine prije Krista, u bitci kod Trazimenskog jezera u Italiji, kartažanski vojskovođa Hanibal (247. prije Krista – 183. prije Krista), možda najlukaviji antički strateg, ostvario je jednu od najvećih pobjeda nad rimskom vojskom. Pet legija, predvođenih konzulom Gajem Flaminijem Nepotom, odlučno je krenulo na Hanibala, no ovaj im je u međuvremenu pripremio stupicu. Na gorovitoj obali jezera, skrio je svoje trupe, i to na mjestu kroj koje su Rimljani morali proći kako bi došli do kartažanskog tabora. U stravičnom masakru, ubijeno je petnaest tisuća Rimljana a legenda kaže da se u jednom potoku nakupilo toliko krvi da je promijenio boju u crvenu.
Dvaput pokopan
Konfederacijski general Thomas “Stonewall” Jackson (1824. -1863.) zapamćen je kao jedan od najmudrijih ratnih stratega u američkoj povijesti. Istodobno, bio je lud kao šiba. Odbijao je jesti, pa i pomirisati paprike jer je, iz samo njemu poznatih razloga, smatrao da bi to povrće moglo naškoditi njegovoj bolesnoj lijevoj nozi. Nadalje, umislio je da su mu unutrašnji organi “krivo posloženi”, zbog čega se držao uspravno i ukočeno, a u bitku je odlazio jašući s desnom rukom uznad glave, kako bi poboljšao dotok krvi u mozak. Zanimljivo, njegova ruka, ona lijeva, povezana je s činjenicom da je Jackson jedan od rijetkih ljudi na našem planetu koji su imali – dvostruki sprovod! Godine 1863., vraćajući se s napada na federalne snage kod Chancellorsvillea, teško je ozlijeđen u prijateljskoj vatri. Premda mu je smjesta pružena medicinska pomoć, za lijevu ruku, koju su pogodila dva metka, nije bilo spasa te mu je isti dan amputirana. Nekoliko dana kasnije, oslabljeni čovjek umro je od upale pluća. Njegovo tijelo pokopano je u Lexingtonu, no ruka mu je dobila zaseban pogreb. Ne želeći je dodati ostalome medicinskom otpadu, Jacksonov kapelan zamotao je amputiranu ljevicu u platno te je pokopao na obiteljskom groblju.
Piše: Lucija Kapural
