Cate Blanchett, prva osoba koja je osvojila Oscara za ulogu osobe koja je osvojila Oscara!

Kad žele naglasiti da se neki glumac razmjerno lako domogao slave, kritičari često posežu za terminom “meteorski uspjeh”, zaboravljajući pritom na godine i godine koje je dotični umjetnik proveo snimajući reklame za uloške i pivo, priglupe sapunice i negledljive filmove B-produkcije. U slučaju Cate Blanchett, ta sintagma pogađa bit stvari: nepune dvije godine nakon glumačkog debija, Australka eterične ljepote, hrapava glasa i iskričave inteligencije postala je jedno od najtraženijih i najcjenjenijih holivudskih imena. “Meryl Streep svoje generacije”, kako joj tepaju, pritom je izbjegla sve zamke koje strelovit uspjeh donosi: umjesto na razuzdanim tulumima, slobodno vrijeme provodi u društvu svoja tri sina, kćeri i supruga s kojim je u sretnom braku gotovo četvrt stoljeća.

Slavni predak: Prvi avijatičar koji je preletio kanal La Manche!

Catherine Élise Blanchett rođena je 1969. u Melbourneu. Roditelji su joj se upoznali hirom sudbine: američki mornarički časnik Robert Blanchett u Melbourneu se trebao zadržati kratko, ali je boravak produžio na čitav tjedan nakon što se njegov brod pokvario. Tih sedam dana bilo je dovoljno da upozna, zavoli, a potom i zaprosi učiteljicu June Gamble, zanosnu plavokosu Australku. Nakon što se pozdravio s vojnom karijerom, Teksašanin se trajno nastanio u Melbourneu i malo-pomalo gradio uspješnu karijeru u oglašavanju, a njegova novopečena ženica oprostila se s uglednom ali slabo plaćenom pozicijom u prosvjeti i postala agentica za prodaju nekretnina. Djecu su odgajali u liberalnom duhu, bez mnogo pravila i ograničenja, ali su im ukazivali na važnost rada i obrazovanja.

Takav odgojni model polučio je rezultate: Catein stariji brat Bob danas je uspješan kompjuterski inženjer, dok je mlađa sestra Genevieve nagrađivana kazališna kostimografkinja. Svo troje bili su odlikaši u školi: Bobu je najbolje išla matematika, Genevieve je “rasturala” u povijesti i zemljopisu, a Catein forte bili su strani jezici i glazbeni odgoj. “Obožavala sam francuski, dijelom zbog svoga genetskog zaleđa. Moj tata, naime, ima francuske korijene: jedan od njegovih predaka navodno je Louis Blériot, prvi avijatičar koji je preletio kanal La Manche”, priča glumica, koja je kao djevojčica bila zaluđena klasičnom glazbom i virtuozno svirala klavir.

Idilično djetinjstvo nije bilo dugog vijeka. Kad je Cate bilo samo deset godina, njen obožavani otac iznenada je preminuo od infarkta. “Tog dana sam svirala klavir i pjevušila. Tata je prošao pored prozora i veselo mi mahnuo, a ja sam mu se odsutno nasmiješila. Nikad ga više nisam vidjela živog, a najviše od svega me boljelo to što se nismo stigli oprostiti. Godinama nakon toga sam svaki put kad bih izlazila vani, pa makar se radilo o odlasku u obližnji dućan po kekse i mlijeko, grlila i ljubila sve ukućane. To se s vremenom pretvorilo u pravi opsesivno-kompulzivni poremećaj. Ako bih, primjerice, nešto zaboravila i morala se vratiti u kuću, ponavljala sam čitav ritual”, priča glumica.


U njihov dom ubrzo se preselila baka, kako bi im uvijek bila pri ruci, a majka, koja se nikad nije preudala, posvetila se poslu. Kad je krenula u srednju školu, metodistički koledž za djevojke, iz anđelka u pastelnim haljinicama preobrazila se u buntovnicu pomalo zastrašujuće vanjštine. “Bila sam darkerica, od glave do pete odjevena u crno, a čak sam i prirodno plavu kosu obojila u najtamniju nijansu koju sam uspjela pronaći. Uz to sam koristila tonu make-upa, a bez kao kreč bijelog pudera nisam izlazila ni do dućana. Mislila sam da izgledam kao tajanstvena femme fatale, a zapravo sam izgledala poput friško ekshumiranog leša”, prisjeća se.

Prosvjetljenje u Kairu

Premda je kao gimnazijalka bila aktivna u dramskoj grupi (čak je režirala školsku predstavu “I konje ubijaju, zar ne?”), glumu nije smatrala ozbiljnim zanimanjem. Nakon mature, upisuje studij povijesti umjetnosti i ekonomije na Sveučilištu u Melbourneu, gdje je briljirala na svim ispitima. Inteligentna i prodorna, čak je trebala postati asistentica na nižim godinama, ali je shvatila da akademska karijera nije ono zbog čega njeno srce brže kuca. “Premda sam uživala na faksu, stalno sam imala osjećaj da nešto propuštam. Odlučila sam staviti studij na led i godinu dana putovati, ne bih li otkrila što doista želim”.

Majka je podržala Cateinu odluku, štoviše, odvojila je poveću svotu kako bi njena mezimica mogla hodočastiti po egzotičnim zemljama u potrazi za samoozbiljenjem. Lova se, međutim, brzo topila, a djevojka još nije bila spremna za povratak kući. Za vrijeme boravka u Egiptu, pružila joj se prilika da namakne koju paru. “U hotelu u kojem sam odsjela, jeftinoj rupčagi u Kairu, sprijateljila sam se s mladićem koji je ondje već neko vrijeme boravio. Kad sam mu se požalila na otužno stanje na računu, predložio mi je da, poput njega, počnem statirati. Radilo se o arapskom filmu boksačke tematike, a nas dvoje bili smo dio gomile koja je bodrila šampione u ringu. Bojeći se da me pomahnitala rulja ne zgazi, odustala sam nakon par dana snimanja, ali mi se iskustvo unatoč tome svidjelo. Poželjela sam i sama postati dijelom toga glumačkog cirkusa”, isptičala je. Po povratku u Australiju, preselila se u Sydney, gdje nastavlja studirati na Državnom institutu dramskih umjetnosti. Još prije diplome, postala je zvijezda australskog kazališta.

Prvu veću ulogu ostvarila je u “Oleanni”, kompleksnom i mračnom komadu Davida Mammeta iz 1992. godine (portretirala je studenticu koja nepravedno optuži profesora za seksualno napastovanje). I ona i partner Geoffrey Rush, s kojim će mnogo puta dijeliti pozornicu i postati bliska prijateljica, dobili su nagradu za najbolje glumce u drami. Naredne godine pojavila se u ulozi Ofelije u hvaljenoj produkciji “Hamleta”, a hvalospjeve kritičara donijele su joj uloge Mirande u bardovoj “Oluji” te Nine u Čehovljevom “Galebu”.

“Zločin stoljeća”

Na velikom platnu debitirala je 1997. godine, u drami “Oscar i Lucinda”, a uloga joj donosi nagradu Australskoga filmskog instituta. Redateljica, čuvena Gillian Armstrong, nije štedjela na komplimentima na Catein račun: “Ona posjeduje fragilnu ljepotu ali i neobičnu snagu. Od samog početka sam u ulozi Lucinde, razmažene nasljednice koja postaje vođa pokreta za oslobođenje žena, vidjela upravo nju. Producenti su ‘popljuvali’ moj izbor, želeći poznatiju, američku glumicu, ali sam bila tvrdoglava. Na koncu se pokazalo da sam bila u pravu”. Gospođici Blanchett, militantnoj feministkinji, uloga je sjela kao budali šamar!

Propustiti nije smjela ni privlačnu ponudu koja je stigla “preko bare”. U drami “Cesta za raj” (1997.), slavni holivudski redatelj Bruce Beresford povjerio joj je ulogu medicinske sestre koja za vrijeme Drugoga svjetskog rata padne u japansko zarobljeništvo. Posao je odradila besprijekorno, zasjenivši čak legende Glenn Close i Frances McDormand. Za Blanchett više nije bilo zaustavljanja. U “Elizabeti”, povijesnoj drami Shekhara Kapura iz 1998. godine, maestralno je dočarala tranziciju iz nevine djevojke u nemilosrdnu vladaricu te zasluženo osvojila Zlatni globus i BAFTA-u. Oscar joj je, međutim, izmaknuo iz ruku: uzela ga je Gwyneth Paltrow, za ulogu u “Zaljubljenom Shakespearu”. Odluku Akademijinih glasača filmski su kritičari jednoglasno osudili: Gwynethin trijumf otpisali su kao “najnezasluženiji Oscar u povijesti dodjele nagrade”, a neki su čak išli toliko daleko da su o tome pisali kao o “zločinu stoljeća”.

Već na početku karijere, profilirala se kao glumica s nevjerojatnom sposobnošću transformacije. Iz kostima “djevičanske kraljice” uskočila je u tigraste tajice i dekoltirane majice te svladala otegnuti naglasak New Jerseya kako bi portretirala lajavu i promiskuitetnu curu u komediji “Kontrolori leta”. Pohvale kritičara priskrbile su joj uloge u filmovima “Talentirani gospodin Ripley” (objekt požude serijskog ubojice), “Dar” (samohrana majka s darom proricanja budućnosti), “Vijesti iz dubine” (nevjerna žena) i “Charlotte Gray” (pripadnica francuskog Pokreta otpora), a vojsku novih obožavatelja donio joj je angažman u Jacksonovoj trilogiji “Gospodar prstenova”, u kojoj je portretirala vilenjačku kraljicu Galadriel. “Zvuči smiješno, ali ulogu sam prihvatila samo zbog šiljastih ušiju koje moj lik nosi. Kao djevojčica bila sam zaljubljena u gospodina Spocka, pa nisam htjela propustiti priliku da izgledam poput njegove životne družice”, priča Cate, dodajući kako brončani odljev svojih vilenjačkih ušiju čuva na posebnom mjestu u regalu.

Bilješke o jednom uspjehu

U “Vratima neba”, ambicioznoj (čitaj: pretencioznoj) drametini Toma Tykwera, portretirala je odlučnu ženu koja pokušava eliminirati šefa narko-podzemlja odgovornog za smrt voljenog supruga , a protiv mafijaških bossova koji raspačavaju narkotike borila se i u “Veronici Guerin”, Schumacherovom filmu iz 2003. zasnovanom na istinitoj priči o irskoj novinarki koja je izgubila život u svojoj plemenitoj misiji. “Uloga života! Ovo će biti teško nadmašiti!”, pisali su oduševljeni kritičari.

Blanchett je to nadmašila već sljedeće godine: uloga Katherine Hepburn, inteligentne, samouvjerene i često bahate holivudske dive u Scorseseovom “Avijatičaru”, napokon joj je donijela Oscara. Filmski partner Leonardo DiCaprio, kojeg je na setu redovito zafrkavala zbog fetiša na mlađahne manekenke, gotovo je prosuzio od sreće kad je primila prestižnu nagradu, postavši tako prva osoba koja je osvojila Oscara za ulogu osobe koja je osvojila Oscara!). “Ona je ženski Daniel Day-Lewis, jednostavno nije u stanju podbaciti. Da joj date da glumi konzervu tunjevine, vjerojatno bi i to odradila savršeno”, našalio se. Jednako lijepo o Cate je pričao Brad Pitt, filmski suprug iz hvaljene drame “Babel” (2006.). “Ona je najtalentiranija glumica današnjice, a uz to najugodnija osoba za suradnju”.

Nominaciju za Oscara donijela su joj naredna tri filma: u “Bilješkama o jednom skandalu” (2006.) bila je uvjerljiva u ulozi atraktivne profesorice koja se upušta u opasnu aferu s 15-godišnjim učenikom, u filmu “Elizabeta: Zlatno doba” (2007.) reprizirala je ulogu moćne vladarice, a u neobičnoj i kompleksnoj drami “Nema me” (2007.) briljirala je kao jedna od šest inkarnacija neuhvatljivog Boba Dylana (samo su Linda Hunt i Felicity Huffman prije nje bile nominirane za muške uloge). Iste godine našla se na čelnom mjestu “Forbesove” liste najbolje plaćenih glumaca, među pedeset najljepših ljudi svijeta časopisa “People”, a plasirala se i na listu najpametnijih ljudi u Hollywoodu. Odmak od ambicioznih projekata označio je nastup u Spielbergovom avanturističkom filmu “Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje”, u kojem je prvi put glumila klasičnu negativku, agenticu KGB-a sa strogim crnim bobom na glavi i oštrim bodežom za opasačom.

Životnu suputnicu Brada Pitta glumila je i u “Neobičnoj priči o Benjaminu Buttonu” (2008.), bizarnoj drami o čovjeku koji se rađa kao starac a umire kao dječak. Snimanje pamti kao iznimno naporno: oboje su, zbog fizičkih promjena koje kroz vrijeme doživljavaju njihovi likovi, sate i sate provodili u rukama filmskih šminkera. “Brad i ja ustajali smo u četiri ujutro, a tek oko deset bismo bili spremni za snimanje. Zbog gumenih maski koje su nam lijepili na lice koža nam je bila u užasnom stanju, pa smo na setu uglavnom raspravljali o hidratantnim kremama”, prisjeća se.

Ulogu života po mnogima je ostvarila 2013. godine, u filmu “Jasmine French”. Riječ je o hvaljenoj drami Woodyja Allena o šarmantnoj sponzoruši koja se, našavši se na rubu bankrota, useli kod sestre, labavo zasnovanom na klasiku Tennesseeja Williamsa “Tramvaj zvan čežnja” (zanimljivo, Blanchett je glumila nezaboravnu Blanche DuBois u australskoj predstavi pet godina ranije). Cateina Jasmine je istodobno elegantna i vulgarna, spremna na poniženja ali i željna nagrade, dobrodušna i pakosna, ukratko, jedan od najfascinantnijih filmskih likova viđenih u novijoj filmskoj povijesti. Posve zasluženo, nagrađena je Oscarom, ovaj put za glavnu ulogu.

Pirandello, palačinke i poker

Ljubavnu sreću našla je s niskim i ružnjikavim ali inteligentnim i šarmantnim australskim dramaturgom i scenaristom Andrewom Uptonom. U braku koji bez ijedne afere sa strane – barem koliko se zna – traje pune dvadeset četiri godine glumica je ispričala: “Kad stariš s nekim, zajedno prolazite kroz mnoge uloge. Krenete kao ljubavnici, pa preživite faze prijatelja, neprijatelja, kolega i stranaca, da biste završili kao brat i sestra”.

U čovjeka kojeg naziva “životnim osloncem” nije se zaljubila na prvi pogled, naprotiv: u početku su jedno drugom bili izrazito antipatični. “Upoznali smo se kad smo zajedno radili na produkciji Čehovljeva ‘Galeba’ u australskom kazalištu. Suradnja je bila pakao: on je mislio da sam asocijalna i čudna, a ja sam njega smatrala arogantnim”, prisjeća se. Kako su često surađivali, početni animozitet postepeno se topio, a Cate i Andrew shvatili su da imaju mnogo toga zajedničkog. “Povezala nas je ljubav prema Turgenjevu, Pirandellu, palačinkama s orasima i kartanju. Počeli smo se redovito družiti i jedno drugome služili kao neka vrsta ispovjednika. Često smo pričali o svojim propalim vezama, međusobno se tješeći. Sve se promijenilo jedne večeri, kad smo satima kartali poker, pili crno vino i tračali. Andrew je bio usred priče o mojoj prijateljici, koju je mjesecima bezuspješno pokušavao zavesti, kad me bez ikakvog povoda poljubio. U tom trenutku sam znala da je to to. Tri tjedna kasnije me zaprosio, a ja sam s oduševljenjem pristala”, ispričala je. Cate i Andrew već nekoliko godina obnašaju funkciju umjetničkih ravnatelja kazališta Sydney Theatre Company, a na daskama te kuće glumica se s uspjehom okušala i kao redateljica.

Piše: Lucija Kapural

Komentari