U petnaestom stoljeću, moćno carstvo Inka bilo je na svome vrhuncu. Sa središtem u današnjem Peruu, protezalo se preko vrhova Anda do obale, uključujući dijelove današnje Kolumbije, Čilea, Bolivije, Ekvadora i Argentine. Dok ih Španjolci nisu istrijebili mačem i boleštinama u rasponu od gripe do velikih boginja, Inke, koji su sebe smatrali potomcima boga Sunca, bili su na glasu kao majstori gradnje.
Carstvo je bilo povezano kompleksnom mrežom prometnica, kuće sazdane od sušene opeke i kamena lomljenca, a monumentalne palače i hramovi, s karakterističnim trapezoidnim otvorima, građeni su od višekutnih kamenih blokova mase i po nekoliko stotina tona, toliko precizno isklesanih da su međusobno prianjali bez ikakva veziva. Gradili su terasaste farme na obroncima planina, sadeći na njima kulture ovisno o temperaturama i nadmorskoj visini. Zanimljivo je da gradovi Inka imaju simetričan tlocrt poput šahovske ploče – svaki je gradski blok opkoljen zidom i ima jedna gradska vrata.
Ono što je razlikovalo ovaj indijanski narod od svih ostalih naprednih civilizacija u povijesti bila je činjenica da nisu poznavali novac ni trgovinu. Kako su uspjeli izgraditi moćan imperij bez tih, danas samorazumljivih elemenata napretka? Prema novijim teorijama, odgovor na to pitanje valja tražiti u njihovu osebujnom poreznom sustavu. Naime, radnici i poljoprivrednici dio robe su proizvodili za sebe, a dio za cara i plemstvo. Svu proizvedenu robu država je skupljala te spremala u skladišta. Svaki grad je imao najmanje dva skladišta, jedno za vladara i jedno za građane. Drugim riječima, produkcija, distribucija i upotreba svih dobara bila je kontrolirana od strane vlasti. Svaki građanin je od države zauzvrat dobio sve što mu je potrebno za život – hranu, alat, neobrađene materijale i odjeću, pa nisu imali potrebe ništa kupovati. Kako nije bilo trgovina, nije bilo ni potrebe za uvođenjem novca.
Piše: Lucija Kapural
