Carstvo nadrealnog: “Moji su filmovi poput puzzlea – s tvorničkom greškom!”

Ako tragate za racionalnim svijetom, logikom i smislom, njegov opus neće vas usrećiti! Poput svoga duhovnog blizanca Salvadora Dalíja, pokušao je predočiti ono nadrealno, snoliko, zarobljeno u podsvijesti. Kad u njegovom filmu vidite modro nebo, suncem okupan travnjak ili kućicu u cvijeću, možete biti sigurni da je negdje u blizini raspadajući leš, odrezano uho, filozofski nastrijen patuljak ili vatra koja će progutati lijepu fasadu i oktriti čitavu galeriju demona noći. Donosimo zanimljivosti o jednom od najsvestranijih umjetnika u novijoj američkoj povijesti, slavnom redatelju, scenaristu, konceptualnom umjetniku, slikaru, fotografu, crtaču stripova i dizajneru namještaja Davidu Lynchu!

Rođen je 1946. u Missouli u Montani. Otac, agronom zaposlen u istraživačkom laboratoriju, i majka, profesorica engleskog jezika, s ponosom su pričali prijateljima o sinu: naučio je čitati s tri godine, a imao je toliko vještu ruku da je malo tko mogao povjerovati da je autor maštovitih, nevjerojatno preciznih crteža balavi dječarac a ne akademski slikar. Imao je još jedno učestalo obilježje punokrvnog genija – okolina ga je smatrala čudakom. Umjesto s vršnjacima, družio se s majčinim prijateljicama, koje su mu poslužile kao inspiracija. “Kad god bi potiho razgovarale o ‘škakljivim’ temama, zamišljao sam svakojake scenarije: jedna je ubila muža, druga krije deformirano dijete u podrumu, treća se prostituira kako bi prehranila obitelj… Bili su to moji prvi scenariji”, prisjeća se. Kako bi ga učinio društvenijim, otac ga nagovara da se pridruži izviđačkoj skupini “Eagle Scouts”. Zahvaljujući tom hobiju, dobio je počast da bude razvodnik na predsjedničkoj inauguraciji Johna F. Kennedyja!

Oduševljen njegovim slikama, profesor likovnog odgoja poslao je mladićeve radove na prestižni njujorški fakultet Corcoran. Lynch je na studij umjetnosti primljen godinu dana prije mature! U studentskim danima, često je zavirivao u dno čašice u društvu cimera, rockera Petera Wolfa. “Nakon nekog vremena, ruke su mi zbog alkohola počele drhtati, što je mojim radovima dalo jednu suptilnu, difuznu kvalitetu”, priča Lynch.


Nakon diplome i preseljenja u Philadelphiju, kist je zamijenio kamerom. “Shvatio sam da pokretne slike adekvatnije mogu predočiti moje turbulentne vizije od onih statičnih”, objašnjava. Lynchove “turbulentne vizije” isprva nisu “sjele” kritičarima. “57 sekundi gutanja vatre i 3 sekunde povraćanja”, riječi su kojima je opisan njegov kratki eksperimentalni film “Six Men Getting Sick”. Već u kratkom filmu “The Grandmother” iz 1970. godine sadržani su mnogi elementi linčovskog univerzuma: brisanje granice između fantazije i zbilje, supostavljanje grotesknih i idiličnih slika, korištenje oniričkih simbola i napuštanje linearne naracije. Ohrabren uspjehom filma, seli u Los Angeles i upisuje studij režije na prestižnome Američkom filmskom institutu.

Prvi cjelovečernjim film, bizarna snomorica “Eraserhead” iz 1977. godine, podbacio je na kino-blagajnama ali je svome tvorcu osigurao status “kultnog” redatelja. Nakon sjajna “Čovjeka slona”, filmske biografije deformiranog Johna Merricka, i SF fijaska “Dina”, prihvaća se režije “Plavog baršuna”, po mnogima svoga najboljeg ostvarenja. Pun neobičnih likova i situacija, film je oduševio europsku publiku, dok su ljutiti Amerikanci masovno izlazili s projekcija, otpisujući ga kao potpunu besmislicu. “Tko god traži smisao u mojim ostvarenjima, gubi vrijeme. Ona su poput puzzlea – s tvorničkom greškom!”, slikovito se izrazio. U spomenutom uratku prvi je put surađivao s Angelom Badalamentijem, čija će glazba obilježiti većinu njegovih budućih filmova.

Serijal “Twin Peaks” ponovno donosi temu mirna američkog gradića ispod čije površine kuljaju iracionalne sile. Na prvi pogled koncipiran kao klasičan krimić – istraga ubojstva maturalne kraljice Laure Palmer – sa svakom novom epizodom ono razumsko uzmiče pred onim iracionalnim. Istražitelj pokušava riješiti slučaj uz pomoć diva koji mu se javlja u snu, ključni svjedok je gavran, rješenje zagonetke je u kolibi s crvenim zavjesama onkraj prostora i vremena, a “stvari nisu onakve kakvima se čine”.

“Divlji u srcu”, halucinatorni film ceste, osvojio je “Zlatnu palmu” u Cannesu, a “Izgubljena autocesta”, uznemirujući film o izgubljenim identitetima na mračnoj životnoj cesti, priskrbio je redatelju epitet “Jamesa Stewarta s Marsa”. Gledatelje je nastavio zbunjivati i novijim filmovima. U “Mulholland Driveu”, malo je kome jasno jesu li bizarni događaji prikazani na platnu san, java, shizofrena projekcija ili drogom uzrokovano ludilo. “Unutarnje carstvo” djelo je razlomljene naracije: priča slobodno “vesla” naprijed i nazad, ponekad se slažući u vlastiti negativ, pa likovi postaju dvostruki ili naopako postavljeni. Ciganske kletve, poljske legende, svodnici i prostitutke plešu tango smrti u ovoj postmodernističkoj fantaziji.

Piše: Lucija Kapural

Komentari