Postoje različiti stavovi po pitanju smrtne kazne. Dio javnosti smatra da je potpuno opravdana, drugi je se groze, no upitno je koliko uopće sustav zatvorskih kazni uistinu djelotvoran. Uglavnom se sječe dojam da iz zatvora ljudi izlaze gori negoli u njega ulaze pa bi cijeli novi sustav kažnjavanja, ili možda bolje rehabilitacije, trebalo izgraditi na drugačijim temeljima od postojećih. Priča koja slijedi govori o jednoj kontradiktornoj smrtnoj kazni koja je izazvala golemu polemiku u SAD-u tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća.
Pljačke i silovanja
Carly Whittier Chessman je optužen za brojne pljačke, ali i nekoliko silovanja te je osuđen na smrt 1948. godine. Svojim je žrtvama, navodno, prilazio na usamljenim mjestima s crvenim rotirajućim svijetlom koje je nalikovalo na policijsko, zbog čega su ljudi mislili da im prilazi policija pa su bez pogovora otvarali prozore automobila ili izlazili iz svojih vozila. Zločini koji mu se pripisuju dogodili su se u Los Angelesu.
Veći dio svog odraslog života proveo u zatvoru
Chessman je veći dio svog odraslog života proveo kao pljačkaš zbog čega je malo-malo završavao u zatvoru. Njegova života priča je prilično tragična jer mu je majka ostala nepokretna nakon prometne nesreće, a otac mu se, zbog problema s nalaženjem posla, u nekoliko navrata pokušao ubiti. Kaže da je s krađama počeo kako bi prehranio sebe i obitelj. U nekoliko slučajeva tijekom 1948. godine mu se pripisuje da je pljačkao parove i ukoliko bi suputnice bile mlade lijepe žene izvlačio ih je iz auta te ih silovao ili ih je natjerao da mu izvrše felacijo. Vrlo brzo je uhićen zbog razbojstava i silovanja koja su se zbila početkom 1948. U trenutku uhićenja imao je samo dvadeset i sedam godina.
Osuđen na smrtnu kaznu iako nije nikoga ubio
Iste je godine u srpnju 1948. osuđen po 17 točaka na smrtnu kaznu. Ono što je kontroverzno u cijelom slučaju je to što je osuđen na smrtnu kaznu, a da nikoga nije ubio. Kao temelj za smrtnu kaznu poslužila je optužnica prema kojoj je, navodno, svoje ženske žrtve izvlačio iz auta te ih je silovao na određenoj udaljenosti od automobila, što se automatski tumačilo kao otmica. Njemu se sudilo prema zakonu, koji je u međuvremenu ukinut, a koji je nastao nakon otmice i ubojstva djeteta slavnog pilota Charlesa Lindbergha i prema kojem je zakon dobio ime Little Lindbergh law. Taj je zakon podrazumijevao da tko god učini otmicu i na neki način fizički naudi otetoj osobi kandidat je za smrtnu kaznu. Taj je zakon ukinut prije početka njegova suđenja, ali je bio na snazi izvršenja zločina koji mu se pripisuju.
Svjetski slavne osobe založile se za njegovo pomilovanje
Više puta se puta žalio na odluku suda i u nekoliko navrata su mu žalbe uvažene, na kraju je Vrhovni sud naložio temeljito preispitivanje njegova slučaja, nakon kojega je zaključeno da zaslužuje smrtnu kaznu. Tijekom dvanaest godina boravka u zatvoru pokazao se izuzetno inteligentnim i nadarenim te je na javnost utjecao pisanjem eseja i knjiga. U zatvoru je napisao četiri knjige koje su postali bestseleri. Prva knjiga nazivana je “Ćelija smrti 2455: Priča osuđenog čovjeka” (Cell 2455 Death Row: A Condemned Man’s Own Story), “Dječak koji je bio ubojica” (The Kid Was A Killer), “Pravosudna trauma” (Trial by Ordeal) “Lice pravde” (The Face of Justice). Za njegovo pomilovanje založile su se svjetski slavne osobe poput pape Ivana XXIII., Schirley MacLaine, Marlona Branda, Eleanor Roosevelt, Aldousa Huxleya i niz drugih osoba. Peticiju za njegovo pomilovanje potpisalo je čak 2 milijuna ljudi.
Sudbonosni krivi telefonski broj
Nakon osam odgoda kada je došao “novi” sudbonosni dan izvršenja smrtne kazne u svibnju 1960., tajnica iz ureda američkog okružnog suca nazvala je zatvor da odgodi njezino izvršenje po deveti put, no nazvala je krivi broj, a u međuvremenu je cijanovodik već pušten u komoru koji je već bio u takvoj koncentraciji da se vrata komore nisu smjela otvoriti jer bi ubila i one koji bi je otvorili. Proglašen je mrtvim nekoliko minuta kasnije. Novinar koji se s Chessmanom dogovorio da mu kimne glavom ako je postupak izvršenja bolan, dobio je potvrdu za to jer je Chessman nekoliko puta energično kimnuo glavom prije negoli je izgubio svijest. Prema slučaju je snimljen film pod nazivom “Ubij me ako možeš”.
Slučaj koji je doveo u pitanje smrtnu kaznu
On je bio mladić koji je krenuo krivim putem, no tijekom vremena se rehabilitirao, što je vidljivo iz njegova pisanja. Do kraja života je tvrdio da je bio prisiljen potpisati priznanje kako je počinio sve ono što mu se pripisuje te kako je priznanje bilo iznuđeno policijskom torturom. Njegov je slučaj doveo u pitanje smrtnu kaznu jer je pokazao da postoji mogućnost rehabilitacije barem jednog dijela zatvorenika. Njegova je osuda na smrt pokrenula lavinu reakcija, ali nije spriječila njegovu smrt.
Piše: Sonja Kirchhoffer
