O bremenitoj povijesti i golemoj geopolitičkoj važnosti Tajvana nedavno smo pisali. U nastavku, donosimo vam fascinantnu životnu priču njegova najpoznatijeg vladara, generalissimusa Čang Kaj-šeka!
Sami u pustinji
Čang Kaj-šek rođen je 1887. u Xikou, gradu u kineskoj obalnoj provinciji Zheijang. Treće dijete imućnog trgovca solju, trebao je imati bezbrižan život, no sudbina je odredila drugačije. Čangu je bilo osam godina kad mu otac umire. Premda je majka, kako piše u memoarima, bila “utjelovljenje konfucijanskih vrlina”, iste su joj bile od slabe koristi kad je trebalo nahraniti brojna dječja usta. “Ostavši bez zaštite, bila je izložena ugnjetavanju, kako od strane uličnih lupeža tako od strane lokalnih plemića. Njena odlučnost da im se suprotstavi potaknula je moj duh da se bori za pravdu. Kroz čitavo moje djetinjstvo, ona i ja smo vodili beznadnu borbu. Bilo smo sami u pustinji, bez ičije pomoći, no naša odlučnost nikada nije poljuljana”, u svome kićenom stilu reći će u jednom govoru.
Odrastajući u vremenima nestabilnosti, u kojima su se vojni porazi izmjenjivali s ustancima, prirodnim katastrofama i glađu, u zemlji koja je, nakon opijumskih ratova, bila u dugovima do guše, kao mladić razmišljao je samo o jednome – borbi za bolju budućnost. Godine 1906. odlazi u Japan, na vojnu akademiju. Ondje reže svoj perčin, propisanu frizuru za podanike dinastije Qing, te ga šalje kući, šokiravši sugrađane. Vojne vještine brusio je na Akademiji Shinbu Gakkō u Tokyu, koju je pohađalo mnogo kineskih studenata. Krećući se u njihovim krugovima, u njegovom srcu zapalila se revolucionarna iskra. Snivao je o zbacivanju mrske dinastije Qing, o kraju kineskog carstva. Nakon diplome, dvije je godine služio u Japanskoj carskoj vojsci, čijim se spartanskim idealima divio, da bi se, doznavši da je u Wuchangu započeo ustanak protiv carske vlasti, 1911. vratio u Kinu.
Pristupa pobunjeničkim snagama kao artiljerijski časnik te iskazuje nevjerojatnu hrabrost na bojišnici. Njegov san se ostvaruje: dinastija Qing je, nakon tri stoljeća vladavine, srušena. Proglašena je republika.
Jenan ili Pirova pobjeda
Nakon uspjeha revolucije, Čang postaje jedan od osnivača Kineske nacionalističke stranke (Kuomintanga), koju predvodi Sun Jat-sen. Njena svrha bilo je stvaranje nove, demokratske kineske države. Uz pomoć sovjetskih komunista, reorganizirana je 1924., kad je stvorena i armija Kuomintanga. Godinu dana kasnije, nakon smrti svoga mentora Jat-sena, Čang Kaj-šek preuzima vodstvo stranke te postaje vrhovni zapovjednik kuomintanške vojske. Osvojivši pokrajine Kwangtung i Kwangsi, 1926. je uspješno izveo tzv. sjeverni pohod do Yangtzea. Posvuda se šire glasine o snazi njegove vojske. Vrhovni zapovjednik sada se zvao generalissimo mada, po svemu sudeći, takav čin ranije nije postojao u kineskoj vojsci.
Dvije godine kasnije, postaje vođa nacionalističke kineske države. Radilo se o području pod kontrolom Kuomintanga, koje je obuhvaćalo središnji dio istočne Kine. Kina je, naime, tada bila razjedinjena zemlja bez jake centralizirane vlasti. Prijestolnica Čang Kaj-Šekove države bio je Nanjing, grad na rijeci Jangce. Tamošnja vlada bila je međunarodno priznata, no velik dio države bio je pod upravom lokalnih moćnika, mahom vojnih zapovjednika. Dio zemlje držali su pak komunisti, pod vodstvom Mao Ce-tunga.
Unatoč brojnim vojnama, u prvom redu protiv komunističkih snaga, Čang nije uspio ujediniti Kinu. Prijetnja od japanskog imperijalizma prisilit će ga na radikalan zaokret. Nakon japanske aneksije Mandžurije, Kina, podijeljena unutrašnjim sukobima, nije mogla pružiti učinkovit otpor. Ne vidjevši izlaz, Čanga zarobljava Zhang Xueliang – njegov vlastiti general – te ga prisiljava da surađuje s komunistima u borbi protiv Japanaca. Tako se Drugi kinesko-japanski rat spojio s Drugim svjetskim ratom na Pacifiku te završio pobjedom Kineza nad Japancima.
No, savezništvo Maoa i Čanga, stvoreno pod prisilom, bilo je vrlo krhko. Nedugo nakon kapitulacije Japana, kineski nacionalisti i komunisti bacaju se na stari, nedovršen posao – bratoubilački građanski rat. Čang nije sumnjao u pobjedu svojih snaga koje su, uostalom, imale izdašnu pomoć Amerike. Suprotna strana je, međutim, rasla i organizirala se. Nekoć seljačka gerilska vojska, izrasla je u golemu, organiziranu silu. Sovjeti, koji su isprva pomagali brojčano nadmoćnu vojsku Kuomintanga, sada su okrenuli ploču. Šalju vojnu pomoć narodnooslobodilačkim snagama. Nadalje, Mao od Moskve dobiva povoljan kredit za ratovanje.
U proljeće 1947. godine, snage Kuomintanga izvojevale su naoko veliku pobjedu: zauzimaju Jenan, glavni grad teritorija koji je nadzirala komunistička vojska. U stvarnosti, upali su u Maovu klopku: ovaj je, od špijuna, doznao za njihove planove. Pad Jenana bio je dio podmukle strategije. “Mi ćemo Čangu dati Jenan, on će nama dati Kinu”, riječi su kojima je Mao opisao svoju plan. Tako je i bilo. Čangovi vojnici dali su se u potjeru za protivnicima, no ovi su ih odveli ravno u zasjedu. Nacionalisti su hametice potučeni. Za Čang Kaj-šeka, bio je to početak kraja.
Mogućnost otoka
U siječnju 1949. narodnooslobodilačka vojska ulazi u Peking. Unatoč studeni, slijede je razgaljeni studenti, s Maovim portretima u rukama. Sam Mao u grad se dovezao na čelu povorke od desetak automobila i jednako toliko kamiona. Dočekalo ga je klicanje. Tri mjeseca kasnije, komunističke trupe umarširale su tadašnju prijestolnicu Nanjing. Smrknutih lica, u smeđim uniformama i s čeličnim kacigama na glavi te praćeni tenkovskim postrojbama, predstavljali su ozbiljenje noćne more svojih neprijatelja.
Čang Kaj-šek, međutim, nije bio glup čovjek. Mjesecima mu je već bilo kristalno jasno da je izgubio rat te se, pragmatičan kakav je bio, temeljito pripremio za taj ishod. Na svoje utočište, Tajvan, dao je prebaciti na tisuće umjetničkih remek-djela uz zbirke nekadašnje carske palače, novčanice vrijedne stotine milijuna tadašnjih američkih dolara te nezamislive količine zlata i srebra. Sve je bilo pomno sortirano i zapakirano u drvene kontejnere. Još prije toga, ondje je stacionirana sila od 300.000 vojnika odanih Čengu, kao i dvadeset šest topovnjača te nekoliko zrakoplova. Za svaki slučaj, u “pošiljci” su se našle i četiri oklopljene generalissimusove limuzine.
Stojeći na vratima Nebeskog mira, nekadašnjega glavnog ulaza u palaču kineskih careva u Pekingu, Mao Ce-tung 1. listopada 1949. objavljuje stvaranje Narodne Republike Kine. U prosincu te godine, Čang s obitelji, onima koji nisu htjeli ostati pod komunističkom vlašću i glavninom snaga Kuomintanga – s oko dva i pol milijuna ljudi – bježi na Tajvan, otok koji su njegove snage kontrolirale još od odlaska Japanaca 1945. godine, te ondje utemeljuje svoju Republiku Kinu. Dakako, smatrao je to privremenim rješenjem, utočištem za skupljanje snaga za udar po komunistima i preuzimanje kontrole nad kopnom. Odabir lokacije bio je mudar – 180 kilometara širok Tajvanski tjesnac bio je prirodni štit pred Maovim snagama, koje nisu imale mornaricu. U tom trenutku, nije mogao ni slutiti da se nikad više neće vratiti na kinesko kopno.
Nepotopivi nosač zrakoplova
Kuomintanška vlada preseljena je u novu privremenu prijestolnicu, Taipei, gdje Čang 1950. preuzima dužnost predsjednika Republike Kine. Kao pobjednik uz Drugoga svjetskog rata, vladavinu započinje s podrškom Sjedinjenih Država i velikog dijela zapadnih zemalja. Za njih, Tajvan predstavlja Kinu. Otok s tek dvadesetak milijuna stanovnika dobiva tako mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, dok zemlja s tada gotovo milijardu duša nije ni predstavljena u toj organizaciji. Nadalje, Amerikanci mu jamče nezavisnost od NR Kine.
Suprotna strana to, dakako, nije stoički prihvatila. Tijekom pedesetih, NR Kina je povremeno napadala uporišta tajvanske vojske na otocima bližim kineskom kopnu, no bez uspjeha. Možda najbolju definiciju njegova obrambenog potencijala dao je tadašnji američki savjetnik za nacionalnu obranu, koji je otok nazvao “nepotopivim nosačem zrakoplova”. Nakon što je Tajvan sa SAD-om 1954. potpisao sporazum o međusobnoj obrani, san o njegovom pripojenju kontinentu postao je još iluzorniji. No, kinesko rukovodstvo nije zaboravilo na taj otok, odnosno iz njihove perspektive – oslobađanje istog.
Oko Tajvana su izbile tri velike krize u međunarodnim odnosima. SAD su svaki put reagirale blokiranjem Tajvanskog tjesnaca. Tijekom one iz 1958. administracija Dwighta Eisenhowera zaprijetila je upotrebom atomskog oružja protiv NR Kine. Nije se radilo o ispraznoj prijetnji: Čang je dopustio da SAD na Tajvanu rasporedi rakete “Matador”, prve krstareće projektile u američkom arsenalu koji su mogli nositi bojevu glavu te dosegnuti duboko u kinesko kopno. Premda je Mao iznio tezu da bi, u slučaju nuklearnog rata, Kinezi pobijedili zbog svoje brojnosti, te da bi čitav svijet tada postao socijalistički, nije je provjerio empirijski. Tajvan je tako ostao u rukama Kuomintanga, što za njega baš i nije bio blagoslov…
(Nastavlja se)
Piše: Lucija Kapural
