Francuska riječ boutique izvorno je označavala dućan u kojem se prodaje skupa odjeća, dok se danas koristi za više-manje bilo koju trgovinu odjeće. Prvi butici, otvoreni dvadesetih godina prošlog stoljeća u Parizu, bili su svojevrsni izložbeni prostori modnih dizajnera. Bili su vrlo raskošno uređeni, a manekenke su nerijetko nosile odjeću pred ekskluzivnim mušterijama.
Iz tog vremena datira glasoviti “Le Coin des Sports” Jeana Patoua, koji se specijalizirao za elegantnu sportsku odjeću, kao i radnja Coco Chanel na adresi Rue Cambon 31. Za gospođicu Chanel tih je dana radila londonska manekenka Vera Lombardi, dama iz visokog društva čije je ime britansku aristokraciju privlačilo u francusku prijestolnicu.
Nakon Drugoga svjetskog rata, na pariške haute couture butike počelo se gledati kao na prodavaonice skupih, nepraktičnih krpica. Rađa se nova estetika, koja primat daje udobnosti, a američki i engleski dizajneri počinju proizvoditi i prodavati odjeću namijenjenu klijentima plićeg džepa.
Godine 1955. dizajnerica Mary Quant otvara razvikani butik “Bazaar” na londonskom King’s Roadu. Za razliku od dotadašnjih trgovina ovog tipa, njene mušterije u prvom su redu bili mladi ljudi koji su cijenili inventivnost i zaigranost dizajna. Na tom tragu bio je i njujorški butik “Paraphernalia”, u kojem je kreacije slavne Betsey Johnson nosila trendsetterica Edie Sedgwick. Prostor je bio uređen minimalistički, a odjeća je, umjesto na lutkama, visjela sa stropa, dramatično osvijetljena reflektorima.
Moda, baš poput butika u kojima je izlagana, u to je vrijeme smatrana dijelom kontrakulturnog pokreta. Kasnijih desetljeća, naglasak se premješta na masovnu proizvodnju, a butici postaju dijelom velikih trgovačkih lanaca.
Piše: Lucija Kapural
