Burna povijest Madeire: Vino na usnama, robovi na plantažama

Madeira s pravom nosi epitet bisera Atlantika: ondje možete, barem nakratko, proživjeti nekakav drugačiji, paralelni život. Vulkansko podrijetlo otočja očito je po crnim granitnim oblucima koje možete vidjeti svuda, od samih plaža do starih ulica, poput onih u glavnom gradu Funchalu, a stabla lovora i divlji grmovi strelicija ispunjavaju zrak opojnim mirisima. Madeira je prepuna neobičnih kombinacija boja, od zelenila tajanstvenih šuma, preko strmih kamenih obala karakteristične crvene boje, do mora koje se doima poput rastopljena indiga. Između svega toga žarke su boje fasada starih kuća, utvrda i čamaca, očit dokaz maorskih utjecaja. Posebnu mističnost svemu daje obilna vlaga: magla i sumaglica trajno caruju nad planinskim vrhovima, stvarajući dojam afričkih, gotovo suptropskih pejzaža, mnogo više nego očekivanih mediteranskih. Takvom osjećaju doprinose guste plantaže banana, koje se mogu vidjeti na svakom koraku.

Ovaj arhipelag, smješten na sjevernom Atlantiku, autonomna je regija Portugala. Sastoji se od otoka Madeira, Porto Santo, Selvagens i Desertas (trivijalan podatak: na potonjem je otkrivena najveća tarantula u Europi!). Samo prva dva su naseljena, ostali su prirodni rezervati. Smatra se da su Madeiru otkrili Feničani, no nepobitnih dokaza za to nema. Plinije Stariji spominje Grimizne Otoke, smještene u blizini Kanara, što bi se moglo odnositi na madeirsko otočje.

Zanimljivo, prvo otkrivanje Novoga svijeta za Portugalce je počelo upravo dolaskom na Madeiru. Bježeći od oluje, ondje su se davne 1419. godine sklonili João Zarco i Tristão Teixeira, brodski kapetani u službi princa Henrika Pomorca. Drveće je uglavnom bilo sve što su vidjeli kad su stigli, pa su mjestu nadjenuli ime Madeira, po portugalskoj riječi za drvo. Već sljedeće godine, započela je kolonizacija otočja, koje je stavljeno pod portugalsku krunu.

Prvi naseljenici krčili su gustu šumu lovora i izgradili velik broj kanala za natapanje, levada, budući da su zalihe vode na nekim dijelovima otoka bile ograničene. Ovaj jedinstven sustav navodnjavanja ispresijeca čitav otok, a oko njega su s vremenom razvijene pješačke staze. Osnovu prehrane u početku su činili riba i voće, da bi se nedugo potom počela saditi šećerna trska. Trgovina šećerom postala je osnova ekonomije a, po tom poslu, otočje je 1478. godine posjetio i Kristofor Kolumbo. Do 1515. godine, stanovništvo Madeire naraslo je na gotovo dvadeset tisuća duša, od čega su petinu činili robovi. Naime, Madeira je bila važna stanica na putu u Novi svijet ili Indiju, te mjesto za prekrcaj robova iz Afrike. Život ovih ljudi na plantažama rajskog otočja bio je paklenski težak. U šesnaestom stoljeću, Madeira postaje izvoznik vina, a loza je izvorno dopremana s Cipra, Krete i Sicilije. Trtna uš, donesena iz Amerike, prouzročila je pad proizvodnje vina te, posljedično, veliki emigracijski val madeirskog stanovništva.

Godine 1580., Madeiru osvaja Španjolska, koja centralizira upravu. Otočje je pod njihovom čizmom bilo šest desetljeća, da bi se potom, nakon pobune izvornih doseljenika, ponovno vratilo u ruke Portugala, ali zadržavši španjolski sustav uprave. Nakon demokratske revolucije u Portugalu, Madeira u srpnju 1976. dobiva autonomiju, a danas slovi za jednu od najatraktivnijih turističkih destinacija svijeta.


Dio ponude vezan je za uzbudljivu povijest otočja. Primjerice, neobično prijevozno sredstvo tobbogan, nekoć način na koji su se bogati doseljenici iz svojih vila spuštali u centar Funchala, danas je turistička atrakcija. Riječ je o svojevrsnim drvenim sanjkama koje, snagom mišića, kontroliraju dvojica vozača. Ti frajeri, odjeveni u tradicionalna bijela odijela, popriličnom će vas brzinom spustiti niz uske i krivudave ulice, što je, kažu, pravi adrenalinski doživljaj. Nadalje, namjernici bi svakako trebali razgledati prekrasnu crkvu Nossa Senhora do Monte, smještenu na brdu iznad Funchala: u njoj su pokopani ostaci posljednjega austrijskog cara Karla I., koji je ovdje 1922. umro u izgnanstvu.

U Funchalu se nalaze brojni muzeji, a kao najuzbudljivije izdvojili bismo Muzej Kristofora Kolumba (prije otkrića Amerike, slavni moreplovac uspio je osvojiti srce kćeri guvernera otoka Porto Santa, i ne samo srce – na otoku im je rođeno dijete!); Muzej vina (pruža bogatu retrospektivu metoda proizvodnje slavnog madeirskog vina), Muzej šećera (posvećen industriji koja je stvorila Madeiru) i Muzej kitova (kitolov je bio uobičajena praksa do 1981. godine, kad je zabranjen).

O živopisnoj povijesti Madeire svjedoči i gastronomska ponuda. Nakon cjelodnevnog šetanja po levadama, putnika-namjernika okrijepit će caldo verde, varivo od brokule, krumpira i kobasice chouriço; gaiada, bakalar u umaku od vina; picado, sitno nasječena govedina natrljana u mješavinu čili papričica i luka (običaj je da svi jedu iz iste posude, debelom čačkalicom koja se, je li, zove picado) ili espada, ribetina dužine oko metra koja se poslužuje s prženim bananama. Za desert je najbolje uzeti bolo de mel, tradicionalni medeni kolač koji se po običaju nikad ne reže nožem nego se lomi rukom. Dakako, sve valja zaliti kvalitetnim crnjakom. Najpoznatija je Madeira, vino koje je izmišljeno slučajno, kako bi izdržalo duga putovanja brodom.

Piše: Lucija Kapural

Komentari