Ma koliko to nepravedno bilo, privlačan izgled u pravilu je preduvjet uspješne filmske karijere. Oni prema kojima su bogovi u tom pogledu bili neskloni mogu sjesti i plakati, posjetiti estetskog kirurga ili se pokušati nametnuti kao karakterni glumci. Ovo posljednje uspjelo je Steveu Buscemiju, štoviše, neprivlačna vanjština s vremenom je postala njegov najjači glumački “rekvizit”. Ogromne izbuljene oči, mesnate usne iza kojih proviruju krnji zubi, upalo blijedo lice i sipljiv glas samo su neki od “aduta” koji su ga učinili ikonom nezavisne kinematografije. Premda je često glumio pijance, gubitnike, otmičare, gangstere i serijske ubojice, u svaki je lik unio jednu poetičnu, tugaljivo-ironičnu dimenziju, zbog koje u njima uvijek pronalazimo nešto ljudsko. Kako kaže, “lako je glumiti gada ali je pravi izazov učiniti da se taj gad ljudima svidi”. Donosimo zanimljivosti o jednom od najvećih glumaca današnjice!
1. Rođen je u Brooklynu, na petak trinaesti 1957. godine. Irske gene baštinio je od majke Dorothy, hotelske sobarice, a talijanske od oca Johna, ratnog veterana koji je radio u Gradskoj čistoći. Premda je stanje na obiteljskom bankovnom računu bilo otužno, atmosfera u domu Buscemijevih uvijek je bila vesela, gotovo karnevalska. “U stančiću veličine kutije za cipele živjeli smo mama, tata, moja tri brata i ja, a ujne, tetke, stričevi i rođaci u nekoliko koljena navraćali su svakodnevno, uljepšavajući nam svakodnevicu prpošnim pričama o išijasu, gihtu i cijeni gradskog prometa. Starci su spavali na kauču na razvlačenje u dnevnom boravku, a mi dečki dijelili smo spavaću sobu s našom debelom mačketinom. Kod nas nikad nije vladala tišina: imali smo tendenciju svi blebetati uglas, žestoko gestikulirajući. Nekome izvana vjerojatno bismo djelovali kao hrpa luđaka, ali smo zapravo bili skladna i sretna obitelj”, prisjeća se.
2. Školske dane pamti kao razdoblje “istraživanja životnih mogućnosti, prvih pijanstava i neuspješnih pokušaja zavođenja starijih djevojaka” (u društvu ljepotica bi, priznaje, izgubio dar gocora). Zbijanje šala išlo mu je bolje od zavođenja, pa je postao neka vrsta razrednog klauna. “Nisam bio zloban ali sam volio podbadati. Nekima se to nije baš sviđalo, pa su me znali čekati nakon nastave da se razračunamo. Očekivali su da će me, onako sitnog i mršavog, prebiti kao vola u kupusu. Nisu, međutim, znali da imam prilično tešku šaku”, smije se. Ta ga je šaka kao gimnazijalca dovela u školski hrvački tim. “Zvali su me ‘malim Herkulom’, što me ispunjavalo ponosom. U to sam vrijeme vjerovao da ću jednoga dana za život zarađivati mlateći ljude”, ispričao je. Na tu ideju je zaboravio kad se, u završnom razredu, upisao u dramsku grupu. “Profesor mi je rekao da sam prokleto talentiran, a nastupi u školskim predstavama donijeli su mi stanovitu popularnost kod djevojaka, tako da sam ponovno razmislio o izboru buduće karijere”, smije se.
3. Nakon mature, razmišljao je o upisivanju glumačke akademije, ali je zbog nedostatka novca za školarinu bio prisiljen pronaći posao. Radio je na benzinskoj crpki, konobario, slagao košulje u robnoj kući i vozio kamion sa sladoledima, sve za bijednu plaću. S vremenom je njegova frustracija rasla, pa bi i ono malo ušteđevine zapio u lokalnoj birtiji. Shvativši da se njegov sin pretvara u besprizornu barsku mušicu, John Buscemi odlučio je intervenirati. “Jednog jutra tata me posjeo za stol i rekao mi kako je došlo vrijeme da preuzmem kontrolu nad vlastitim životom. Savjetovao mi je da nađem ‘ozbiljan posao’ i zaboravim na glumu, jer se u tom svijetu malo tko uspije probiti”, prisjeća se. Mladić je poslušao tatu i položio ispit za vatrogasca. Postao je član stanice Engine 55, stacionirane u njujorškoj četvrti poznatoj pod nazivom “Mala Italija”.
4. Novac koji je uštedio bio je dostatan za članarinu na prestižnom Institutu Leeja Strasberga na koji se, uz mlaku podršku roditelja, konačno upisao. Uskoro seli u boemski East Village, gdje večeri provodi u “malim klubovima punim dima i odlične atmosfere”, nastupajući kao stand-up komičar. “Kad sam prvi put stupio na pozornicu, gaće su mi se tresle od straha. Malo je poznato da je, dok su ga komičarske ambicije još držale, bio na audiciji za ulogu Georgea Costanze u legendarnom “Seinfeldu”!
5. S Deanom Tulipaneom, kolegom vatrogascem koji je dijelio njegove glumačke ambicije, Buscemi pristupa Westbethu, umjetničkoj zajednici u Greenwich Willageu. U okupljalištu slikara, pisaca, glumaca, fotografa, performera i boema osjećao se kao svoj na svome. “Danju sam radio kao vatrogasac, a noću nastupao na kazališnim daskama. Nakon predstava znali smo se opiti kao smukovi”, prisjeća se. Za jednog od alkoholom natopljenih izlazaka, kolega s kojim je nastupao u avangardnoj predstavi upoznao ga je s Jo Anders, performericom, koreografkinjom i redateljicom na početku karijere. Čim je pružio ruku atraktivnoj crvenokosoj djevojci, Buscemi se vratio na pubertetske govorne obrasce. “Toliko mi se svidjela da sam ostao bez teksta. Crvenio sam se poput paprike i mumljao nešto nesuvislo, osjećajući se kao da mi je netko izvadio pola mozga. Srećom, preuzela je inicijativu i polako me uvela u razgovor. S vremenom sam shvatio da smo vrlo slični, pa sam se počeo opuštati. Do sitnih jutarnjih sati pričali smo o umjetnosti, a kad smo se rastali shvatio sam da sam se zaljubio”, ispričao je. Nedugo nakon fatalnog uzlaska, par je uplovio u bračnu luku.
6. Nakon hvaljenih nastupa u Jarmuschevim filmovima “Kava i cigarete” te “Tajanstveni vlak”, dobio je prvu u nizu uloga ljigavih kriminalaca. U Ferrarinom filmu “Kralj New Yorka glumio je Test Tubea, mafijaškog apotekara lakog na okidaču. “Znao sam da mi s njuškom poput moje neće nuditi uloge romantičnih zaljubljenika, što mi ni najmanje nije smetalo – kurvini sinovi u pravilu su mnogo zanimljiviji”, smije se. Uloga koja ga je učinila slavnim bila je ona u Tarantinovu prvijencu “Psi iz rezervoara”. Glumio je Gospodina Pinka, paranoičnog kradljivca dijamanata poznatog po tome što nikad ne daje napojnice konobaricama. Kritičari su ga u to vrijeme opisivali kao “najljigavijeg epizodista Amerike”, u čemu je uživao: “Uloge čangrizavih psihopata i propalica obilježile su mi karijeru, što mi odgovara. Prikazati borbe osamljenika, gubitnika koji se ne uklapaju u društvo uvijek sam smatrao glumačkim izazovom… Možda zato što sam se i sam često tako osjećao”.
7. Koliko je puta ubijao na velikom platnu, toliko je puta sam bivao ubijen. U “Fargu” braće Coen glumio je otmičara kojeg satima tuku sjekirom a on odbija umrijeti, a nije “preživio” ni kraj filma “Veliki Lebowski” istih autora. “Kad mi pošalju novi scenarij, sa strepnjom pogledam kraj, očekujući da ću ponovno završiti spaljen, raskomadan ili pretvoren u kašu”, šali se Buscemi, koji je na osobito oduran način izdahnuo u hororu “Priče s mračne strane”: prvo su ga polili kemikalijom od koje se moje tijelo raspadalo, a potom ga, za svaki slučaj, ustrijelili četrdeset šest puta.
8. Kralj nezavisnih filmova, kako mu tepaju, nije se libio prihvatiti ni uloge u holivudskim blockbusterima poput “Bijega iz Los Angelesa”, “Con Aira” ili “Armaggedona”, a vrhunac karijere ostvario je ulogom gangstera iz doba prohibicije u serijalu “Carstvo poroka”, za koju je nagrađen “Zlatnim globusom”. Okušao se i u radu iza kamere. Za manje od mjesec dana, s budžetom od 1.3 milijuna dolara, snimio je film “Bar za lijenčine”, za koji je napisao scenarij te u njemu glumio glavnu ulogu. Nimalo čudno, budući da je film dijelom autobiografski: Buscemijev junak ostane bez posla (indikativno, radio je kao vozač kamiona sa sladoledom!), pa dane provodi opijajući se u lokalnom baru. “Taj film pokazuje što se sa mnom moglo dogoditi da nisam napustio Long Island. Volio sam barove – i danas ih volim – ali to može biti jako opasno. Znate, tako se postaje alkoholičar”, smije se. Režirao je i za televiziju: nekoliko epizoda serijala “Oz”, “Odjel za umorstva” i “Obitelj Soprano” (njegova epizoda, “Pine Barrens”, proglašena je najboljom u potonjem serijalu!). U “Obitelji Soprano” je glumio Tonyjevog rođaka Blundetta, koji, dakako, biva ubijen.
9. Opisuju ga kao filantropa. “Oduvijek je pomagao starcima da prijeđu cestu, davao čitav džeparac prosjacima, dovlačio kući napuštene životinje… Ne postoji nesebičniji čovjek od njega”, ispričao je glumčev prijatelj iz djetinjstva. Da te riječi nisu puka hvala, glumac je dokazao nakon što su u terorističkom napadu 11. rujna srušeni newyorški “blizanci”. Dan nakon tragedije, uskočio je u svoju staru vatrogasnu uniformu, da bi po dvanaest sati dnevno otkopavao ruševine tražeći preživjele, i to bez ikakve medijske pompe!
10. U siječnju 2019. izgubio je ženu s kojom je proveo sretne trideset dvije godine i koja mu je podarila sina Luciana: nakon duge i teške bolesti, Jo Anders preminula je u obiteljskom domu.
Piše: Lucija Kapural
