Brvnara smrti: Trupla su ležala u lokvi krvi, lica toliko unakaženih da ih je bilo gotovo nemoguće prepoznati!

Kad je Sue Sharp, kućanica iz Connecticuta, ostavila nasilnog supruga te se s djecom -petnaestogodišnjim Johnom, četrnaestogodišnjom Sheilom, dvanaestogodišnjom Tinom, desetogodišnjim Rickom i petogodišnjim Gregom – preselila u Kaliforniju, bila je uvjerena da je pred njom novi početak. Na nagovor brata, koji je živio u okolici, hrabra žena svila je gnijezdo u brvnari u gradiću Keddieju, koju je unajmila za vrlo malen iznos. Premda je bila malena i poprilično zapuštena, njena kućica počela je nalikovati na dom kad je marljiva Sue nabavila karirane zavjese i stolnjake te posvuda rasporedila vaze sa svježe ubranim cvijećem. Komunikativna i ljubazna, u kratkom je roku stekla nove znance, a najviše se družila s dvije obitelji iz susjedstva, Seaboltovima i Smarttovima. Vršnjakinju Marilyn Smartt, koja se baš poput nje bila posvetila brizi za djecu, počela je smatrati najboljom prijateljicom. Rick i Greg postali su pak nerazdvojni od Marilyninog sina Justina Smartta, koji ih je često posjećivao i igrao se s njima.

Dana 11. travnja 1981. godine, nakon što se počelo mračiti, Sheila Sharp telefonirala je majci i obavijestila je da će prenoćiti kod Seaboltovih, budući da je s njihovom djecom igrala neku društvenu igru koju bi “naprosto bilo šteta prekidati”. Sue se nije protivila, budući da je imala “punu kuću” – na spavanju su bili neizbježni Justin Smartt te Johnova prijateljica Dana Hall Wingate, također tinejdžerica iz susjedstva.

Sheila se vratila kući oko sedam ujutro. Otvorivši ulazna vrata, ušetala je ravno u noćnu moru: njena obožavana majka Sue i brat John ležali su u lokvi krvi, lica toliko unakaženih da ih je jedva prepoznala… Pokraj njih, nalazilo se nepomično tijelo Dane Hall Wingate. Premda je njen čitav svijet upravo prestao postojati, četrnaestogodišnjakinja je ostala dovoljno prisebna da ništa ne dira, već je otrčala do kuće Seaboltovih te im, kroz jecaje, ispričala što se dogodilo. Pater familias Justin Seabolt, razuman i staložen muškarac, bojao se da bi počinitelj stravična, bezumnog zločina još mogao biti u kući, no znao je da mora otići ondje kako bi provjerio jesu li dječaci, braća Rick i Greg Sharp te njihov najbolji prijatelj Justin Smartt, živi. Ne želeći remetiti ono što je sada bilo mjesto zločina, zavirio je kroz prozor spavaće sobe te, na svoje veliko olakšanje, shvatio da dječaci neozlijeđeni spavaju u svojim krevetima. Probudio ih je te im, smirenim glasom, rekao da iziđu kroz prozor. Potom ih je odveo kod sebe kući te pozvao policiju. “A Tina? Gdje je Tina?”, drhtavim glasom ga je pitala Sheila, strahujući za dobrobit mlađe sestrice. Justin joj je objasnio da ju je dozivao, ali da mu nitko nije odgovorio.

Šerifov zamjenik Hank Clement, koji je prvi stigao na poprište trostrukog ubojstva, kasnije će ispričati da takvo što nikada nije vidio. Krvi je bilo posvuda – na zidovima, stropu, vratima i namještaju. Telefonska žica bila je prerezana, Sueine lijepe zavjese navučene na sve prozore. Petnaestogodišnji John ležao je na leđima, prerezanog grla. Glava njegove prijateljice Dane bila je razmrskana tupim predmetom, najvjerojatnije čekićem, a na vratu je imala tragove koji su upućivali na davljenje (obdukcija će kasnije pokazati da je umrla od asfiksije). Sue je pak bila gola od pojasa nadolje, a njeno lice, koje je počinitelj “obradio” čekićem, praktički više nije postojalo. I njoj je, kao sinu, bio prerezan grkljan, takvom silinom da je gotovo bila dekapitirana. Sve žrtve bile su vezane električnom žicom, što znači da se nisu mogle braniti, a u usta su im nagurane krpe, kako ne bi mogle vrištati. Čini se da je potonja mjera bila efikasna: osim vremešna bračnog para, koji je “prigušeno jecanje” otpisao kao zvukove iz prirode, nitko od susjeda ništa nije čuo.


Ono što je istražiteljima zadavalo najveću brigu bila je, međutim, činjenica da od Tine Sharp nije bilo traga ni glasa. Vrlo obazrivo, ispitali su njenu braću Ricka i Grega, no mališani su, činilo se, čvrsto spavali dok je netko na surov način ubijao njihove najmilije. Isprva, Justin Smartt je također tvrdio da je sve prespavao, da bi se kasnije slomio te priznao detektivima ono što je, zbog straha, pokušavao skriti: vidio je počinitelje zločina! Nakon što su ga “čudni zvukovi” probudili, prišuljao se vratima dnevnog boravka. Ondje je ugledao Sue, koja se, prema njegovim riječima, svađala s dvojicom muškaraca. Jedan od njih je, prema dječakovom sjećanju, imao dugu kosu i brkove, a drugi je bio crnokos i pomno izbrijan. Svađu je navodno prekinula Tina, koju je jedan od muškaraca odvukao iz brvnare. Kako se Dana umiješala u priču, dječak nije znao – prestrašen neobičnim prizorom, tiho se vratio u spavaću sobu.

Crtež sumnjivaca, stvoren na osnovu Justinova opisa, objavljen je u novinama, no niti jedna dojava nije rezultirala pomakom u istrazi. Zanimljivo, crtež je izradio amater Harlan Embry, entuzijast koji ne samo da nije imao obuku u forenzičkom skiciranju već nije posjedovao niti osobit umjetnički dar. Zašto bi, pobogu, šerif angažirao amatera kad su mu na raspolaganju bili vrhunski stručnjaci? Odgovor na ovo pitanje nikada nije ponuđen javnosti. Još nešto je bilo čudno – umjesto s FBI-jevim Odjelom za umorstva, šerifov ured surađivao je s Odjelom za organizirani zločin. Neobična je bila i činjenica da je šerif, Sylvester Douglas Thomas, svojedobno živio u kući u kojoj se stravičan zločin dogodio!

Kako je vrijeme prolazilo a novih tragova nije bilo, mještani – a i lokalni mediji – počeli su iznositi spekulacije o onom što se dogodilo. Prema jednoj teoriji, iznimno maštovitoj, radilo se u ritualnom žrtvovanju, koje je počinila neka mračna sekta. Kao potencijalni sumnjivci spominjali su se i zloglasni serijski ubojice Henry Lee Lucas i Ottis Toole, koji su “ordinirali” po Kaliforniji, no pokazalo se da s ovim krvoprolićem nisu imali nikakve veze. Postojala je i hipoteza da je zločin bio povezan s trgovinom drogom. Nije bila bez uporišta: Carla McMullen, žena iz susjedstva, novinarima je ispričala kako je jedna od žrtava, Dana Wingate, nedavno ukrala poveću količinu LSD-a od lokalnih dilera. Je li se iz tog razloga u istragu uključio Odjel za organizirani zločin? Informacije koje su stizale iz šerifova ureda bile su oskudne, katkad i proturječne. Ipak, javnost je uspjela doznati ime glavnog osumnjičenika, Justinova oca Martina Smartta.

Imao je motiv: supruga Marilyn, najbolja prijateljica Sue Sharp, upravo na njen nagovor ga je ostavila nekoliko dana prije zločina, na svom joj primjeru objašnjavajući kakvi su benefiti napuštanja obiteljskog zlostavljača. Da stvar bude zanimljivija, Smartta su povezivali s narko-miljeom, pa se stvorila poveznica i s pričom o Daninoj krađi narkotika. Nadalje, na dan zločina, Smartt i njegov prijatelj John “Bo” Boubede, osuđivani diler, viđeni su u lokalnom kafiću – očevici su ispričali da su obojica bili nervozni i paranoični. Još neki dokazi upućivali su u njihovom smjeru no, neshvatljivo, šerif ih nije pomnije istražio. Štoviše, nije ni pomaknuo prstom kad su Smartt i Boubede odlučili odseliti, prvi u Portland a drugi u Chicago. Kasnije je otkriveno da je bio dobar prijatelj Martina Smartta.

Do pomaka u istrazi došlo je tri godine i jedanaest dana nakon trostrukog ubojstva, kad se neki umirovljenik, pretražujući okolicu u potrazi za plastičnim bocama, spotaknuo za ono što je smatrao povećim kamenom. Nije se, međutim, radilo ni o kakvom kamenu, već o ljudskoj lubanji. Otkrivena je u okolici Feather Fallsa u okrugu Butte, preko 160 kilometara dalje od mjesta pokolja u domu Sharpovih. Policajci su ondje pronašli i deku, plavu jaknu, traperice kojima je nedostajao stražnji džep te komad električne žice.

Dan nakon što je priča o lubanji objavljena u novinama, šerifov ured u Butteu zaprimio je anoniman poziv. “Jeste li razmišljali o ubojstvima u Keddieju, gdje je svojedobno nestala dvanaestogodišnja djevojčica?”, upitao je pozivatelj a potom sklopio slušalicu. Nakon što je lubanja poslana na analizu, pokazalo se da je čovjek govorio istinu: posmrtni ostaci pripadali su nesretnoj Tini Sharp. Pozivateljev identitet nikada nije otkriven.

Policajci iz Buttea htjeli su se konzultirati sa šerifom Thomasom, no doznali su da je ovaj nedavno dao ostavku. Je li bio nesposoban, kao što su neki tvrdili, ili pak korumpiran, do grla uvučen u zataškavanje istine, kao što su spekulirali drugi, teško je procijeniti. Godine 2013. slučaj su preuzeli specijalni istražitelji Greg Hagwood i Mike Gamberg. Ovi će, u sasušenom ribnjaku u Keddieju, pronaći ono što je prvotnim istražiteljima promaknulo:  čekić kojim je počinjen zločin. Nadalje, došli su u posjed pisma koje je Martin Smartt poslao supruzi nedugo po preseljenju u Portland. “Platio sam cijenu tvoje ljubavi. Koštala me četiri ljudska život”, stajalo je crno na bijelom. Marilyn im je priznala da je oduvijek smatrala kako je njen nasilni bivši suprug počinio ovaj zločin, premda joj je šerif Thomas ponavljao kako je nevin, budući da je prošao poligrafsko ispitivanje. Martina Smartta, međutim, nisu mogli ispitati – nekoliko godina ranije, umro je od raka pluća. Ni njegov navodni sudionik Bo Boubede više nije bio među živima.

Piše: Lucija Kapural

Komentari