Svi smo čuli za višestoljetni običaj sakaćenja stopala u Kini. Sa sakaćenjem se počinjalo u ranoj dječjoj dobi, između četivrte i šeste godina, kada bi se djevojčicama namjerno lomili prsti te zamatala stopala. Iako je to većina radila u nekakvom naznačenom razdoblju, ipak se moglo dogoditi da se to čini znatno kasnije, s tim da efekt više nije mogao biti isti. Logično je pitanje zašto bi netko tako nešto učinio svom djetetu? Do sada se taj obično povezivao s modom, no istraživanja antropologa pokazuju da tome nije baš bilo tako, a o čemu je točno riječ pročitajte u članku koji slijedi.
Zamatanje bi započinjalo zimi
Ovaj je običaj prakticiran u Kini, smatra se, između 10. i 19. stoljeća. Obično bi se sa zamatanjem počinjalo zimi, vjerojatno zbog manje količine posla u tom razdoblju, a noge bi se prije toga temeljito pripremile. Prvo bi se držale u toploj vodi pomiješane s mirisnim biljkama, zatim bi se nokti manikirali, a nakon toga bi počeo bolan proces zamotavanja. U različitim dijelovima Kine postojali su različiti načini podvezivanja stopala koji bi rezultirali njihovim različitim oblicima.
Antropološka istraživanja i nova otkrića
Dosta dugo se smatralo da su mala stopala ideal ljepote i neka vrsta fetiša za muškarce. No je li tome bilo tako? Žene su međusobno pokazivale si i uspoređivale osakaćene noge, što ne daje naslutiti da je riječ o erotskom fetišu, što ne znači da ta stopala nisu mogla imati i takvu funkciju. Skupina antropologa intervjuirala je posljednju skupinu žena koje su podvezivale stopala u ruralnoj Kini. One su otkrile da je vezivanje najdulje trajalo tamo gdje je bilo ekonomski isplativo, odnosno tamo gdje su žene privređivale sjedilačkim ženskim poslovima koji su često bili vezani uz tekstil. Ova su antropološka istraživanja pokazala da je povezivanje stopala imalo svoju dvojaku podlogu, bio je to način da se discipliniraju djeca i osigura njihovo aktivno sudjelovanje u radu.
Najljepša stopala
Najljepšim stopalima smatrala su se ona kod kojih su bili ne samo presavijeni prsti već je i peta bila stisnuta prema prstima, kako bi se stvorila određena praznina u svodu stopala kojom se naglašavao i eventualno njihov erotski potencijal.
Zapravo nitko ne zna kada je običaj započeo, kao početno stoljeće uzima se ono 10., no postoje indicije da je taj običaj počeo i znatno ranije. Popularnost ovakvim stopalima je opala u ranim godinama 20. stoljeća.
Opasnost po zdravlje
Kod povezivanja stopala trebalo se voditi računa da nokti mogu dovesti do ozbiljnih infekcija, pa su se nekad znali vadili i nokti kako ne bi urasli u stopala. Drugi problem je bio vezan uz mogući prekid cirkulacije, a što je moglo dovesti do odumiranja tkiva. Povezivanje je moglo dovesti i do septičkog šoka. Procjenjuje se da je čak 10 posto djevojčica umiralo tijekom ovog procesa. No, one koje su preživjele su imale veći rizik od problema s koštano-mišićnim sustavom u kasnijoj životnoj dobi. Šteta koju ovakvo podvezivanje čini nije bila nikada tajnom. Ovu prasku su počeli osuđivati neki umovi iz 13. stoljeća, poput znanstvenika Che Ruoshuija. Iako je ova praksa oštro osuđivana i u 19. stoljeću običaj je potrajao do 1912. kada je konačno napušten. Zadnja tvornica koja je proizvodila cipele za ovakva deformirana stopala je zatvorena 1999. godine. Danas još egzistira samo nekolicina starih žena koje imaju podvezana stopala.
Završili bi tekst zaključkom da je podvezivanje nestalo s tržišta ne samo zbog prosvjećivanja već je tome presudio ponajprije gospodarski aspekt koji je tražio veću pokretljivost čime je statična uloga žene s ovakvim stopalima postala neodrživa.
Piše: Sonja Kirchhoffer