Kerala, savezna država u jugozapadnoj Indiji, u ljeto 2001. godine nalikovala je poprištu snimanja trećerazrednog horor filma. Dana 25. srpnja, na zemlju se sručio snažan pljusak… Pljusak kakav ni najstariji stanovnici nikada nisu vidjeli. S neba su, naime, padale krupne kapljice crvene boje, koje su neodoljivo podsjećale na krv. Uz kraće prekide, neobična oborina padala je sve do konca rujna, natapajući šume i putove, zgrade i automobile, ljude i životinje. Prizor je bio uznemirujući, poput ostvarenja kakva zloslutnog biblijskog proročanstva. To, međutim, nije bio prvi ovakav slučaj.
Zapisi o krvavim kišama sežu daleko u prošlost, a objašnjenja fenomena mijenjala su se od onih nadnaravnih do znanstveno utemeljenih. Naime, sve do sedamnaestog stoljeća vjerovalo se da s neba uistinu pada krv; kasnije se pokazalo da je riječ o nečemu posve različitom.
Jedan od najranijih spomena zlokobnih crvenih kiša potječe iz Homerove “Ilijade”, kao Zeusovo upozorenje na krvoproliće koje će uslijediti. O njima pjeva i Heziod, opisujući ih kao loš predznak, odnosno manifestaciju gnjeva bogova. Povjesničar Plutarh fenomen je pokušao sagledati iz malčice racionalnijeg ugla: zaključio je da krv s bojnih polja isparava u zrak, da bi kasnije padala iz oblaka pomiješana s kapima kiše. Znameniti rimski govornik i mislioc Ciceron vjerovao je pak da se radi o nekoj vrsti “zemaljske zaraze”.
Početkom 582., krvava kiša okupala je Pariz. Srednjovjekovna logika bila je jasna – Bog se sveti građanima zbog njihova razvratnog života. Godine 1571., u crveno su bojale ulice nizozemskih gradova. Uz već izlizanu teoriju srdžbe s nebesa, ovdje se pojavila i alternativna, mada ništa točnija – nekome je palo napamet da se radi o krvi ubijenih bikova, koja je isparila. U dražima “krvlju” natopljene odjeće imali su priliku uživati i Bečani, u proljeće 1689. godine. Nakon prvotne panike, ponuđeno je zanimljivo objašnjenje: tekućina je nastala isparavanjem močvarnih voda, prepunih prljavštine.
Danas znamo da ovakve oborine u pravilu imaju dva uzroka. Prvi je obični, prozaični, nimalo uzbudljivi pijesak. Crvene kiše se, naime, javljaju kad čestice pijeska – primjerice, one iz Sahare – dospiju u više slojeve atmosfere. Kiša koja pada iz takvih oblaka, poput one koja je okupala Švedsku 2012. godine, u sebi sadrži saharski pijesak te je stoga obojana. Drugi uzrok jest prisutnost mikroorganizama u kapima kiše. Potonji ćemo objasniti na primjeru Kerale.
Isprva, padalina je zbunila znanstvenike. Pokazalo se da uzroci kiše iz Kerale sadrže mikroskopske crvene stanice nepoznatog podrijetla. Iste nisu imale staničnu jezgru niti, što je još čudnije, DNK. Stručnjaci su, saslušavši svjedočenja o tajanstvenoj eksploziji koja je prethodila fenomenu, zaključili sa su te stanice izvanzemaljske. Drugim riječima, povezali su ih s udarom meteora, pretpostavljajući da je isti sadržavao veliku količinu crvenih stanica. Premda uzbudljiva, ova teorija nije bila točna. Stvarni “krivac” otkriven je 2015. godine. Pokazalo se da je krvava kiša u Kerali bila posljedica ulaska mikroskopskih algi u atmosferu. Konkretnije, kapi su u crveno obojile spore mikroalge poznate pod latinskim nazivom Trentepohlia annulata.
Piše: Lucija Kapural
