Margaret Dickson živjela je tegobnim životom. Rođena 1702. godine u Edinburghu, u obitelji koja je jedva spajala kraj s krajem, kao tinejdžerica je nastavila “karijeru” kojom se bavila njena majka – postala je služavka. Služila je, po svjedočanstvima vrlo marljivo i gotovo nevidljivo, u nekoliko obitelji, da bi se u konačnici skrasila u jednome imućnom domu. Vjerovala je da joj je pala sjekira u med sve dok William Bell, jedan od sinova gospodara kuće, nije bacio na nju oko.
Je li se radilo o međuklasnoj romansi ili silovanju, nije sigurno, no sirota Magaret doživjela je sudbinu mnogih onodobnih sluškinja: ostala je u “blaženom”stanju. Dobro je znala što je čeka: gubitak posla i vječna sramota. Kako bi to spriječila, krila je trbuh kao zmija noge, što joj, onako sitnoj, nije predstavljalo naročiti problem. Dijete je rodila u tajnosti, bez ičije pomoći, da bi ga potom ostavila na obali rijeke Tweed. Maleno truplo otkriveno je već sljedećeg dana, a jedna od Margaretinh kolegica, koja je povezala njene široke haljine i cjelodnevno izbivanje iz kuće, razvezala je jezik pred policijom.
Margaret Dickson je uhićena pod sumnjom da je počinila najgnjusniji od zločina, čedomorstvo. Na ispitivanju, priznala je da se otarasila sinova tijela “na nedoličan način”, ali je inzistirala na tome da nije nikoga ubila: prema njenoj verziji događaja, dijete je rođeno mrtvo.
Nisu joj povjerovali: proglašena je krivom za ubojstvo i osuđena na smrt vješanjem. Dana 2. rujna 1724. godine, mlada djevojka odvedena je na stratište. Okupljena gomila, željna prizora patnje i umiranja, već se bila okupila oko vješala, dobacujući joj birane uvrede. Krvnik, iskusni rutiner, obavio je posao po PS-u: osuđenici je namaknuo crnu kukuljicu na glavu, a potom je brzim i elegantnim pokretom objesio. Dok se nesretnica koprcala na galgama, “štopao” joj je vrijeme – pustio ju je da visi točno trideset minuta, baš kao što je zakon propisivao.
“Pokojnica” je, u jeftinom lijesu od jelovine, položena na zaprežna kola, koja su je imala odvesti do posljednjeg počivališta: neobilježenog groba za počinitelje teških kaznenih djela. Čovjek koji je upravljao kolima je, pretpostavljamo, doživio nemali šok kad se “truplo”, usred vožnje, počelo micati!
Djevojku, koja je nekim čudom preživjela vješanje, dovezao je natrag u kaznionicu. Vodeći pravni autoriteti raspravljali su o njenoj sudbini, da bi se u konačnici složili kako je “oživljavanje” rezultat Božanske intervencije u koju se, kao što svatko s pola mozga zna, ne valja petljati. Margaret, kojoj su suvremenici nadjenuli nadimak “napola obješena Maggie”, iz tog razloga je puštena na slobodu. Čime se kasnije bavila, nije poznato, no zna se da je poživjela narednih 25 godina. Kako bi se izbjegli problemi ovog tipa, tada popularna smrtna kazna je iz “vješanja” preimenovana u “vješanje dok ne nastupi smrt”.
Piše: Lucija Kapural
