Bludnica na carskom tronu: Je li Mesalina doista bila razvratno i okrutno čudovište?

Slika: Youtube screenshot

Rim, 48. godine. U Lukulovim vrtovima, gdje se skrila pred bijesom supruga, Mesalina razgovara s majkom. Obje žene znaju da je igri došao kraj: Mesalinin suprug, rimski car Klaudije I., već je za njom poslao ubojice, napokon progledavši nakon svih poniženja koja mu je nanijela. Starija žena pruža mlađoj bodež, savjetujući joj da si sama oduzme život. Carica zareže vlastiti vrat, ali odveć plitko – želja za životom još prožima svaku poru njenog bića. Uto u kuću bane pripadnik pretorijanske garde. U tišini, isuče mač i zarije ga Mesalini u srce, oduzevši joj zadnju priliku da odluči o svojoj sudbini. Tijelo zloglasne carice još se nije bilo ni ohladilo kad je Senat proglasio damnatio memoriae – uredbu da se svaki spomen na ovu ženu, na ovu veleizdajicu, zatre. Kroz sljedećih nekoliko dana, svi kipovi podignuti u njenu čast bit će srušeni, svi službeni natpisi izbrisani, svaka uspomena iskorijenjena. Je li Mesalina, koja je imala samo dvadeset tri godine u trenutku smaknuća, doista zaslužila ovakav kraj? Je li pravedno da njeno ime i danas koristimo kao sinonim za razvrat, dekadenciju i okrutnost?

Na ta pitanja teško je dati odgovor. O njenim navodnim opačinama znamo u prvom redu iz izvještaja Tacita i Svetonija, povjesničara na čiju objektivnost sjenu baca očita mržnja prema ovoj ženi. Obojica je prikazuju kao neku vrstu demona bludnosti, nezasitnu nimfomanku koja je dnevno “konzumirala” na desetke muškaraca, valjajući se u svom nemoralu naočigled svima, ponoseći se svojim niskom, nagonskom prirodom i drsko prkoseći svim društvenim konvencijama. Njihov portret je karikaturalan: čini se da carica nije imala niti jednu vrlinu.

Ono što se pouzdano zna jest da je Mesalina potekla iz jedne od najstarijih i najuglednijih rimskih obitelji, a rijetki očuvani portreti prikazuju je kao ljepoticu tamne kovrčave kose. Kći Valerija Mesala Barbata, konzula iz vremena ranog Carstva, i rimske plemkinje Domicije Lepide, imala je tek trinaest godina kad su je udali za rođaka Klaudija, muškarca koji joj je mogao biti djed: u trenutku kad ju je uzeo za ženu, bližio se pedesetom rođendanu. Da stvar bude gora, novopečeni mužić bio je beskičmenjak koji se ulizivao moćnicima i uživao u ponižavanju slabijih te paranoik opsjednut idejom da ga žele otrovati a, kao trbušasti proždrljivac koji je šepao i mucao, vjerojatno nije bio ni oku i uhu najugodniji.

Mesalina, mu je rodila dvoje djece, Oktaviju i Britanika, a supružnici su isprva živjeli povučeno. Sve se promijenilo kad je omraženom tiraninu Kaliguli prerezan grkljan – dan kasnije, bez njegova osobitog oduševljenja, Senat proglašava Klaudija carem. Iznenadan uspon njenog supruga u Mesalini je, čini se, probudio zatomljene ambicije i strasti. Zbog sve većeg utjecaja na muža, od naoko samozatajne djevojke polagano se prometala u jednu od najmoćnijih žena svoga doba.

Caru je, prema Tacitu, nabijala rogove sa svakim tko bi joj se našao u vidokrugu: patricijima i prosjacima, starkeljama i golobradim dječarcima, naočitim gladijatorima i deformiranim rugobama… Kako bi skrenula carevu pažnju, osobno mu je birala ljubavnice, mahom lijepe i mlade robinje. “Miluje i prima prvog koji naiđe. Traži novac. U carsku postelju donosi miris bordela”, obilno “časti” Mesalinu satiričar Juvenal. “Nezaustavljiva u razvratu, nekažnjeno grca u blagu i krvi građana”, nadovezuje se Tacit, koji detaljno izvještava o caričinoj orkutnosti. Navodno je, iz sadističke zabave, patricijske žene tjerala na javno bludničenje pred očima njihovih očeva i muževa, nesmiljeno kažnjavajući potonje ako bi se tome pokušali usprotiviti. Potencijalnu opasnost, poput onih koji su prijetili da će o njenom ponašanju izvijestiti cara, rješavala je tako da bi ih lažno optužila za kojekakve urote, a potom dala pogubiti. Slično su prolazili oni čijeg se bogatstva htjela dočepati ili rijetki muževi koji su se drznuli odbiti njene erotske nasrtaje. Kroz potkupljivanje i prijetnje, uspjela se okružiti vojskom ulizica, koji su skakali na svaki njen mig te zataškavali njena bludna zastranjenja pred carem.


Početak kraja za Mesalinu je označilo upuštanje u vezu s Gajem Silijem, patricijem u kojeg se, čini se, luđački bila zaljubila. Nakon što je ovaj zbog nje otjerao suprugu, imenovala ga je konzulom te mu poklonila palaču u kojoj su, predani strasti, provodili većinu vremena. Godine 48., kad je Klaudije otputovao u Ostiju kako bi nadgledao gradnju nove luke, Mesalina je otišla korak dalje u svojoj drskoj samoživosti: udala se za svoga ljubavnika, upustivši se time u bigamiju.

Napokon, vijest o zadnjem u nizu Mesalininih zastranjenja stiže do carevih ušiju – o njenom vjenčanju u Rimu, koje je imitiralo razvratne svetkovine u Dionizovu čast, Klaudija je izvijestio njegov savjetnik Narcis. Uz to, upozorio je cara da ga ljubavni rival planira svrgnuti s trona. Ovaj put, carski mlakonja reagirao je brzo i odlučno. Silije je uhvaćen te bez suđenja na licu mjesta smaknut. Mesalina je, u kolima za odvoženje korova, uspjela pobjeći te pronaći utočište u Lukulovim vrtovima, no ondje je dočekala svoj nelijepi kraj. Doznavši za pogubljenje supruge, Klaudije je ostao hladan kao špricer. Prema izvještajima, njenu smrt nije prokomentirao ni riječju, zatraživši od dvorjana još jedan kalež s vinom.

Piše: Lucija Kapural

Komentari