O suđenju vješticama u Salemu nedavno smo pisali, spomenuvši pritom jedan od načina na koji su gospoda isljednici dokazivali da se osoba upustila u šurovanje s nečistim silama. Kod sumnje da su na nekoga bačene čini, njegov urin bi se promiješao s brašnom i pepelom, a potom bi se od te smjese ispekao kolač. “Delicija”, poznata kao “vještičji kolač”, tada bi se ponudila psu, dakako crnom – i mala djeca znala su da su ove beštije vjerni sluge vještica. Četveronožac bi tada, prema očekivanjima, trebao pasti u neku vrstu transa te lovce na vještice odvesti do svoga mračnog gospodara. Počev od srednjeg vijeka, korištene su još brojne metode dokazivanja da je netko (ili češće neka) vještica. Za vas smo odabrali one najpopularnije!
Test dodira – jedna od najpopularnijih metoda dokazivanja čarobnjaštva bio je test dodira. Vjerovalo se, naime, da će osoba na koju su bačene čini doći k sebi ako je onaj tko je na nju iste bacio dotakne. Suspektna vještica dovela bi se do žrtve te položila dlan na nju: ako ne bi došlo ni do kakve reakcije, bio bi to dokaz njene nevinosti… Istinabog, ne osobiti čvrst. Možda najzloglasniji primjer upotrebe ove metode dogodio se 1662. godine, na suđenju Rose Cullender i Amy Denny. Dvije vremešne Engleskinje optužene su da su začarale dvije djevojčice iz susjedstva. Curice su, naime, dobile neku vrstu napadaja te su stiskale svoje malene šake tolikom snagom da ih čak ni najsnažniji muškarci nisu mogli rastvoriti. Cullender i Denny, čiji jedini grijeh je bila nelijepa vanjština, u sudnici su izvedene pred male patnice te natjerane da im stave ruke na glave. Istog trenutka, djevojčice su rastvorile šake a pogled im je postao bistar. Unatoč tako snažnom dokazu, sudac je odlučio napraviti dodatnu provjeru te je naredio da se curicama zavežu oči te da ih potom dodiruju razni ljudi. Ove su jednako reagirale na svaki dodir, iz čega je bilo razvidno da su sve fingirale… No, umjesto da ih pusti na slobodu, sudac je bakice ipak poslao na galge. Ostali dokazi – koji su se svodili na tračeve i naklapanja – po njegovom mišljenju bili su dovoljno jaki za izdavanje smrtne presude.
Test vode – kad bi vas u srednjem vijeku optužili da ste vještica, u pravilu niste mogli pobijediti. Sjajan primjer inkvizitorske dijabolične logike jest tzv. test vode. Optuženicu bi, vezanu poput salame, bacili u kakvo jezero ili rijeku. Ako bi potonula, bio bi to nepobitan dokaz njene nevinosti premda bi joj to, budući da je bila mrtva, bila slaba utjeha. Ako bi pak isplivala, bilo je jasno kao pekmez da joj je u tome pomogao njen rogati frend te bi je, dočim bi se osušila, bacili na vješala ili lomaču. Nadalje, vjerovalo se da voda odbija tijela onih koji su odbacili sakrament krštenja, poput vještica i zlih čarobnjaka. Ovakvi barbarski pokusi provodili su se sve do osamnaestog stoljeća – primjerice, 1710. je na testu vode pala mlada Madžarica Dorko Boda, koju su, kad se drznula isplivati iz rijeke, prebili štapovima te je, onako polomljenu, odnijeli do prve lomače.
Test molitve – vodeći srednjovjekovni autoriteti za raskrinkavanje vještica vjerovali su kako iste, zbog saveza sa suprotnom stranom, nisu u stanju izgovoriti riječ Božju. Pred optuženicu bi tutnuli Bibliju te joj naložili da pročita podvučeni odlomak iz Svetog pisma. Kako bi dokazala svoju nevinost, morala je to učiniti bez greške, a izlike kao što su “Ne znam čitati ni pisati” ili “Pogriješila sam zbog nervoze, znate, ipak se radi o životu i smrti” nisu se uvažavale. Primjerice, stanovitu Jane Wenham 1712. je na lomaču poslalo krivo izgovoreno slovo Očenaša. No, čak i ako ste sve pročitali bez greške, niste bili sigurni. George Burroughs, muškarac optužen za čarobnjaštvo tijekom progona vještica u Salemu, besprijekorno je izrecitirao poduži odlomak iz Biblije unatoč distrakciji u vidu konopca već pričvršćenog oko vrata. Unatoč tom podvigu, ipak su ga objesili… Valjda im je bilo žao truda oko vezivanja omče. Objašnjenje je bilo sljedeće: ne bi mogao TOLIKO dobro čitati u stresnim okolnostima da mu đavao nije pomogao.
Vražji pečat – ako ni pod najtežim mukama niste htjeli biti pristojni i priznati da šurujete s Nečastivim, vaše tijelo katkad je znalo progovoriti umjesto vas. Iskusni lovci na vještice znali su, naime, da se na tijelu istih uvijek nalazi đavolji biljeg u vidu madeža ili bradavice, a posebno suspektni su bili oni dlakavi ili neosjetljivi na bol. Isljednici su trljali ruke kad bi otkrili takav znak, no nisu očajavali ni kad ga ne bi bilo – zaključili bi da stanovita osoba već u potpunosti pripada vragu te da mu ovakvi biljezi, u smislu skolpljenog ugovora, nisu ni potrebni. U oba slučaja, ishod je bio poznat – pravac lomača!
Test grebanja – sumnjate da vas je neka gadura začarala? Izgrebite je do krvi – ako se vaši simptomi povuku, to je dokaz da je ista na vas doista bacila čini! Tada je trebate samo prijaviti, a nadležni će se pobrinuti da joj osiguraju jednosmjernu ulaznicu za pakao.
Piše: Lucija Kapural
