Bizarni standardi ljepote kroz povijest

Mlađahne plavuše napućenih usana, jedrih grudi i dugih nogu, kakve svakodnevno viđamo po Facebooku i Instagramu, nisu oduvijek bile ideal ljepote. Estetski kriteriji su, naime, nešto što je ovisno o vremenu i geografskoj širini. Ma koliko nama to danas zvučalo bizarno, primjeri na našoj listi u bližoj ili daljoj prošlosti smatrani su standardima ljepote!

1. U antičkoj Grčkoj, spojene obrve à la Frida Kahlo smatrane su ultimativnim znakom ljepote i profinjenosti. Žene koje priroda nije podarila ovom odlikom između obrva su nanosile čađu, a one najambicioznije čak pomoću smole lijepile kozju dlaku obojanu u crno.

2. U srednjem vijeku, čelo se smatralo središnjim, najljepšim i najkarakternijim dijelom lica. Kako bi ga naglasile, dame su nesmiljeno čupale obrve i trepavice, a kosu na tjemenu su redovito brijale.

3. Dame poput Pamele Anderson ili Christine Hendricks u tazdoblju renesanse ne bi kotirale kao komadi, naprotiv – tadašnji ideal ljepote podrazumijevao je malene, jedva primjetne grudi. Kako bi se spriječilo bujanje ovog dijela anatomije, djevojčicama su se od puberteta prsa podvezivala daščicama, a čitavo tijelo bi se sapinjalo u steznik.


4. U elizabetanskom razdoblju, u Engleskoj je bilo moderno imati “groblje” u ustima. Ono što će kasnije postati zlatna plomba, to je u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću bio karijes – znak bogatstva i statusa. Imati pokvarene zube značilo je, naime, da imate novca za slatkiše, luksuz koji si je mogla priuštiti samo aristokracija.

5. Biti poželjan koncem sedamnaestog stoljeća značilo je izgledati poput netom ekshumirana leša. Tada je, naime, trend aristokratski blijede puti bio na vrhuncu. Boja u licu je, naime, bila pokazatelj da osoba provodi dosta vremena na otvorenom, što je najčešće značilo da se, bože oslobodi, bavi fizičkim radom. Dakle, što je vaša put više podsjećala na onu netom pomuzena mlijeka, to ste se bogatijima doimali. Prirodno rumene nesretnice kožu su izbjeljivale smjesom bijelog olova, kalcijevog karbonata i hidroksida, riskirajući nuspojave u rasponu od ćelavljenja do smrti.

6. Nisu samo dame morale patiti kako bi se ukalupile u prevladavajuće estetske standarde vremena. Koncem devetnaestog stoljeća, u Njemačkoj se pojavio novi modni krik – duboke porezotine na licu muškaraca, koje su simbolizirale hrabrost i snagu. Ožiljci nastali samoranjavanjem nisu se “računali”, pa su pripadnici jačeg spola, u svrhu uljepšavanja, počeli izazivati jedan drugog na dvoboje. Na oči i vratove nataknuli bi štitnike, a obraze su namjerno ostavljali izloženima.

7. Žene iz plemena koje živi na području doline Ziro u indijskoj državi Arunachal Pradesh u prošlosti su “ukrašavane” na uistinu bizaran način: u prilično bolnom obredu, koji je naznačavao ulazak u doba zrelosti, u nosnice bi im gurnuli poveće drvene umetke. Nakon tretmana, izgledale su pomalo zastrašujuće, a to je i bio cilj. Praksa, koja je napuštena tek 1970. godine, uvedena je kako bi se plemenske žene zaštitile od nemilosrdnih bandi, koje su – pored krađa stoke i dragocjenosti – na “repertoaru” imale otmice ljepotica.

8. “Ohaguro”, drevna tradicija bojenja zubi u crnu boju, u Japanu se prakticirala sve do devetnaestog stoljeća. Činilo se to iz tri razloga: sastojci boje sprečavali su propadanje zuba, crni zubi smatrani su estetski privlačnima, ali i statusnim simbolom. Najstariji zapisi o ovoj praksi datiraju iz petog stoljeća, a postoje pokazatelji da je trend preuzet iz Kine.

9. Pripadnice plemena Kayan (na slici!), koje od davnina nastanjuje područje današnjeg Mjanmara, još uvijek njeguju estetske norme svojih pretkinja. Najpoznatiji od njih jest ukrašavanje vratova brončanim kolutovima u svrhu produljivanja ovoga dijela anatomije. Kolutovi se počinju nizati kad djevojčice navrše pet godina, a njihov broj s godinama raste. Odrasle žene izgledaju poput žirafa, što se smatra iznimno lijepim i elegantnim, a “ukrasi” kojima su okovane znaju težiti i preko deset kilograma!

10. Tā moko, praksa tetoviranja usana, brada i čela crnom i plavom bojom, stara je gotovo tisuću godina. Ovakvi “ukrasi” nanosili su se iznimno bolnom metodom rezbarenja, i to na oba spola: kod žena su simbolizirali ljepotu, a kod muškaraca hrabrost. Uzorci su se razlikovali od osobe do osobem, jer se smatralo da je Tā moko izvanjska manifestacija čovjekove duše. Praksa je, tijekom kolonijalnog razdoblja, zabranjena, a osamdesetih godina prošlog stoljeća ponovno se počela vraćati u modu. Dok su u davnini za rezbarije bili zaduženi šamani, danas ih rade tattoo umjetnici.

Piše: Lucija Kapural

Komentari