“Otmica” Sherri Papini jedan je od najbizarnijih slučajeva u američkoj kriminalnoj povijesti. Od duboke traume njenih bližnjih, preko slavljenja njezina “čudesnog” povratka i prvih sumnja da nešto nije posve kako bi trebalo biti, do otkrića šokantne istine, priča je to koja pokazuje razoran utjecaj patološkog narcisa na okolinu. Da, riječ “otmica” ovdje je pod navodnicima jer do nje zapravo nije ni došlo – zbog bolesne potrebe za pažnjom, a možda i zbog pomalo učmale svakodnevice, jedna mlada žena stvorila je kompleksnu mrežu laži, u koju je upala njena obitelj, svekolika javnost te, naposljetku, ona sama.
Sherri Louise Graeff, kako joj glasi djevojačko ime, od malih je nogu plijenila pažnju svojim izgledom. Anđeoski lijepa, plave kose, toplog osmijeha i krhke građe, još kao gimnazijalka imala je stotine udvarača. Zbog dojma nevinosti koji je ostavljala, mladići su imali nasušnu potrebu zaštititi je, postati njeni vitezovi. Radilo se, međutim, o pukoj krinki: Sherri je bila đavolski lukava i podmukla mlada dama, uz to patološka lažljivica. Premda se dijagnoza patološkog narcizma u to vrijeme još nije vezala uz njeno ime, obitelji je bilo jasno s kime ima posla. Prema nekim navodima, više je puta provalila u roditeljski dom. Njen prvi momak, danas sveučilišni profesor, od nje je pobjegao kad je shvatio da laže s lakoćom kojom drugi udišu zrak, a otprilike i jednakom frekvencijom. Tada, njene konfabulacije nisu imale mračne ciljeve – činila je to iz puke zabave. Bila je neka vrsta društvenog kameleona.
Za razliku od spomenutog sretnika, koji je pravodobno pobjegao od nje, Keith Papini u Sherri je vidio utjelovljenje dobrote i ljepote. Kad se pristala udati za njega, prijateljima je govorio da je najsretniji čovjek na svijetu. Uistinu, njihov život je godinama izgledao idilično. Par se skrasio u lijepoj dvokatnici u Reddingu, gradu u američkoj saveznoj državi Kaliforniji, a uskoro su dobili i djecu, kćer i sina. Obiteljske fotografije iz tog vremena pokazuju nasmiješena lica, a znanci su ih opisivali kao skladan par, pomalo im zavideći. Dok je Keith gradio karijeru, Sherri se opredijelila za ulogu kućanice i odgajateljice. Djecu je obasipala pažnjom i poklonima, dovozila ih i odvozila iz vrtića te pripremala obiteljske obroke, a uz to je, za razliku od tolikih žena, činila sve da zadrži liniju iz gimnazijskih dana. To je uključivalo svakodnevno joggiranje u trajanju od dva sata. Neobično toplog 2. studenog 2016. godine, tijekom jedne takve jutarnje rekreacije, iščezla je bez traga.
Keith Papini toga se dana vratio kući oko pet popodne, umoran nakon stresnog dana u uredu. Da nešto nije u redu, shvatio je čim je odškrinuo ulazna vrata: umjesto uobičajene dječje cike, dočekala ga je sablasna tišina. Zabrinut, telefonirao je supruzi, no odgovora nije bilo. Kad je nazvao vrtić i doznao da Sherri toga dana uopće nije došla po djecu, obuzela ga je panika. Aktivirao je aplikaciju za lociranje mobilnih uređaja te je, prateći signal, krenuo u potragu. Otprilike kilometar i pol od svog doma, u grmlju pored staze kojom je Sherri svakodnevno trčala, pronašao je njen mobitel. Uz njega, bile su odbačene slušalice te pramen dugačke plave kose. Papini se smjesta otputio u policijsku stanicu.
Detektivi su, zbog iščupane kose i još nekih sitnih tragova, isprva zaključili da je 34-godišnja Sherri oteta. Možda zbog činjenice da se radilo o mladoj atraktivnoj bjelkinji iz dobrostojeće obitelji, mediji su svakodnevno izvještavali o opsežnoj no jalovoj potrazi za onom kojoj su prišili epitet “super-mame”. Za to vrijeme, Keith i djeca proživljavali su agoniju, ne znajući je li žena oko koje se okretao čitav njihov svijet uopće živa. Svi tragovi vodili su u slijepu ulicu; svi svjedoci pokazali su se nepouzdanima… A onda, tri tjedna nakon nestanka – na sam Dan zahvalnosti – Sherri se iznenada pojavila.
U gluho doba noći, neki vozač pronašao ju je kako luta u blizini Državne ceste 5 u okrugu Yolo, 240 kilometara od svoga doma. Bila je u užasnom stanju: pothranjena, prepuna modrica, s užetom omotanim oko ruku. Dobri Samaritanac smjesta ju je odvezao u bolnicu, a Keith Papini dobio je najsretniju moguću vijest – njegova voljena je živa. Kad je prišao njezinu bolničkom krevetu, briznuo je u plač: u ženi čija je težina spala na četrdeset kilograma i koja je izgledala kao netko tko je odradio dvije runde s Mikeom Tysonom u ringu jedva da je prepoznao suprugu s čijom se ljepotom toliko ponosio. Nije ga bilo briga. “Samo neka je pored mene… Hvala ti, Bože!”, ponavljao je.
Nekoliko dana kasnije, kad je povratila sposobnost govora, Sherri Papini detektivima je ispričala nevjerojatnu priču. Tvrdila je da su je – pod prijetnjom vatrenim oružjem – otele dvije žene latinoameričkog podrijetla, jedna mlada a druga sredovječna. Držale su je, dodala je, u skučenom sobičku, lancem vezanu o zid. Pokazujući na svoj slomljeni nos i bezbrojne modrice, ustvrdila je kako su je otmičarke svakodnevno zlostavljale i da su joj odrezale kosu. Najgori detalj nalazio se na njezinu desnom ramenu: duboki, desetak centimetara dugačak ožiljak koji je ostavilo usijano željezo. Papini je, kroz suze, ispričala kako su je zlikovke žigosale, namjeravajući je prodati u bijelo roblje. Strašnoj sudbini je umaknula zahvaljujući novoprobuđenoj savjesti jedne od otmičarki. Kad je shvatila da Sherri ima dvoje djece, mlađa žena sažalila se na nju te ju je odvezla automobilom do mjesta na kojem je pronađena i rekla joj da bježi.
Već tada, Sherrina priča zvučala je nategnuto – u dugogodišnjoj praksi, detektivi se nisu susreli sa slučajem otmičara koji, ničim izazvan, oslobađa svoje žrtve. No, valjalo je istražiti trag, pa je, prema Sherrinom opisu, izrađen foto-robot dviju sumnjivica. To je rezultiralo ispitivanjem niza nedužnih žena koje su imale nesreću nalikovati crtežu, a iz to je stvoren stanoviti animozitet prema latinoameričkim “došljacima”.
Kako je istraga napredovala, pojavljivale su se sve dublje rupe u Sherrinoj priči. Mijenjala je detalje u svome iskazu, izrekla brojne nelogičnosti, a uz to se držala defanzivno. Sve to bi se još moglo objasniti stanjem šoka, no onda se pojavio trag koji je poput malja srušio njen debeli bedem laži.
Detektivi su, naime, otkrili da je, uoči “otmice”, Sherri učestalo komunicirala s bivšim dečkom Jamesom Reyesom. Otkrivši njegovu lokaciju, bez najave su mu se pojavili na vratima. Ovaj je, vjerojatno zbog faktora iznenađenja, brzo razvezao jezik. Priznao je da se Sherri krila u njegovom domu za vrijeme tobožnje otmice te da ju je, na njen izričiti zahtjev, žigosao. Dodao je kako se namjerno izgladnjivala kako bi njena priča zvučala uvjerljivije te da je slomila vlastiti nos i nanijela si bezbrojne udarce. Nakon bizarnog razgovora, DNK pronađen na Sherrinoj odjeći poslan je u laboratorij. Pokazalo se da odgovara onom Jamesa Reyesa.
Sherri je, u društvu supruga, dovedena na ispitivanje. Suočena s dokazima, uživila se u ulogu koju je toliko dobro igrala, onu male nezaštićene djevojčice. “Ništa mi nije jasno… Ne shvaćam o čemu pričate”, ponavljala je, rukom otirući nepostojeće suze. Snimka ispitivanja, koja je dostupna na YouTubeu, zorno pokazuje ponašanje narcisa uhvaćenog u laži. U jednom trenutku, može se vidjeti kako se Keith, u šoku, odmiče od žene koja mu se zaklela na doživotnu vjernost.
Zbog prevare i laganja federalnim agentima, Sherri je prijetila kazna od dvadeset pet godina robije. Shvativši da je igri došao kraj, prihvatila je ponuđenu nagodbu te priznala krivnju. Osuđena je na osamnaest mjeseci zatvora a uz to je morala platiti 300.000 dolara, koliko je koštala fantomska potraga za njom. Keith, koji se u međuvremenu razveo od nje, dobio je skrbništvo nad djecom.
O razlozima koji su je nagnali na kompleksnu obmanu, Sherri Papini do sada nije progovorila. Oni koji je dugo znaju spekuliraju da se htjela domoći novca i slave, izigravati heroinu te uživati u osjećaju nadmoći nad namagarčenim budalama. Psihijatri se slažu – takvo ponašanje u skladu je s malignim narcizmom te, prema nekima, sociopatijom. Zašto je izmislila baš počinitelje latinoameričkih korijena, daju naslutiti njeni stari postovi na društvenim mrežama, prepuni rasističkih opaski. Ukratko, riječ je o zloj i opasnoj osobi koju je, po našem mišljenju, trebalo zaključati na znatno duži period. Činjenica da je njeno nedjelo zahtijevalo višemjesečno planiranje, podnošenje nevjerojatne fizičke boli i potpuno ignoriranje osjećaja bližnjih dodatno nas učvršćuje u tom stavu.
Piše: Lucija Kapural
