Biti pacijentom u duševnim bolnicama, pardon ludnicama, početkom 20. st.

 

Biti pacijentom u umobolnicama početkom prošlog stoljeća više je nalikovalo boravku u zatvoru negoli u bolničkoj ustanovi. Prostori u kojima su pacijenti smještani, kao i njihov tretman, nalikovali su na kažnjenički zatvorski sustav. Evo nekoliko manje poznatih stvari o tom razdoblju i boravku u ondašnjim ustanovama tog tipa.

  1. Pacijenti obično nisu samoinicijativo dolazili u bolnice, pa je slanje na ovo mjesto bio odličan način da se riješite nekoga iz obitelji tko vas je nervirao ili vam smetao na bilo koji način, i to na dulji vremenski period.
  2. Pacijenti su imali status usporediv sa zatvoreničkim. Ući se moglo relativno lagano, no izaći teško.
  3. Prilikom dolaska u bolnicu pacijenti su testirani na bolesti. Morali su se skinuto goli i okupati. Tu bi odradili mentalnu i fizičku procjenu stanja “klijenta”. Tako se radilo standardno testiranje na sifilis i ukoliko bi se utvrdilo da je pacijent nedavno njome zaražen, liječnici bi takve pacijente liječili malarijom. To znači da bi ih zarazili klicama malarije jer se smatralo da ona „ubija“ sifilis. Pokazalo se da se u 50 % osoba moglo vidjeti smanjenje broja simptoma sifilisa, a pri tome je bilo nebitno što je oko čak 15 % pacijenata umiralo od posljedica takvog tretmana.
  4. Postupci liječenja su bili brutalni. Pacijenti su se žigosali peglama kako bi ih se šokiralo ne bi li im se um od šoka „vratio“ u normalno stanje. To je vrijeme prije uvođenja novih metoda poput „divne“ lobotomije ili elektroškova. Elektrošokovi se počinju primjenjivati u prvoj polovici 20. st, a i danas se primjenjuju kod osobito teških pacijenata. Lobotomija je također izmišljotina 20. st. koja se koristila kada su alternativna rješenja bila gora od same metode, iako nam, onako iskreno, ne pada na pamet koje su to puno gore stvari od lobotomije, ali eto. Metoda se sastojala od bušenja lubanje i kidanja veza unutar dijela mozga što je na kraju rezultiralo drastičnom promjenom osobnosti, zbog čega se metoda danas više ne primjenjuje. Pacijenti koji su se ovdje nalazili ubrzo su shvatili „unatoč ludosti“ da je jedini način da napuste ovo mjesto da rade ono što se od njih očekuje
  5. Mentalne bolnice su liječile djecu koja su iskazivala nasilno ponašanje ili su pokazivala tendenciju ka samoubojstvu. Prilikom njihova liječenja primjenjivali su se isti postupci kao i za odrasle, nije se pravila razlika u dobi.
  6. Pacijenti su boravili u malim sobama s rešetkama na prozorima tako da ste imali dojam da ste u zatvorskim ćelijama, a ne u bolnici.
  7. Teško je bilo razlikovati pacijente od osoblja jer se nisu nosile uniforme. Jedina je razlika bila u tome što su pacijenti bili nešto lošije odjeveni od osoblja, ali i tu je bilo odstupanja.
  8. Dijeta je bila dio tretmana i prema tadašnjim izvješćima upravo je hrana bila jedna od strašnijih stvari u ovim ustanovama.
  9. Noću bi bolnicom odjekivali krikovi. U to vrijeme nije bilo još efikasne terapije lijekovima pa je pacijente bilo teško smiriti. Umirivanje lijekovima je novotarija. Nagli razvoj farmaceutike u smislu razvoja različitih lijekova zbio se tek sredinom 20. st.
  10. No, od početka 19. st. u Engleskoj su se gradile ustanove u idiličnoj prirodi i u kojima se terapija sastojala od kombinacije rada, razgovora i odmora. Takve su ustanove nagovijestile promijene u pristupu liječenju duševnih oboljenja.

I dok se tjelesne bolesti doživljavaju empatično većina mentalnih bolesti nema isti tretman te izaziva nelagodu što i danas uzrokuje brojne probleme. Srećom razvoj farmaceutike omogućava velikom broju ljudi s određenim duševnim poteškoćama da normalno žive uz podršku lijekova.

Piše: Sonja Kirchhoffer


Komentari