Biti pacijentom u ludnicama, pardon duševnim bolnicama, početkom 20. st.

 

Biti pacijentom u umobolnicama početkom prošlog stoljeća više je nalikovalo boravku u zatvoru nego u bolničkoj ustanovi. Prostori u kojima su pacijenti smještani, kao i njihov tretman, nalikovali su na kažnjenički zatvorski sustav. Evo nekoliko manje poznatih stvari o tom razdoblju i boravku u ondašnjim ustanovama tog tipa.

  1. Pacijenti obično nisu samoinicijativo dolazili u bolnice, pa je slanje na ovo mjesto bio odličan način za rješavanje osoba koje su nekome smetale iz bilo kojega razloga, i to na dulji vremenski period.
  2. Pacijenti su imali status usporediv sa zatvoreničkim. Ući se moglo relativno lagano, no izaći teško.
  3. Prilikom dolaska u bolnicu pacijenti su se morali skinuto do gola i okupati. Tu bi se potom odradila mentalna i fizička procjenu stanja “klijenta”. Tako se radilo standardno testiranje na sifilis, a i ukoliko bi se utvrdilo da je pacijent njime zaražen, liječeni su tako što bi se zarazili malarijom jer se vjerovalo da ona “ubija” sifilis. Pokazalo se da se u velikom broju slučajeva pacijentima tom metodom poboljšalo stanje vezano uz spolnu bolest, ali je čak 15 posto pacijenata umiralo od posljedica takvog tretmana.
  4. Postupci liječenja su bili brutalni. Pacijenti su se žigosali peglama ne bi li im se um šokirao te se resetirao odnosno “vratio” u normalno stanje. To je vrijeme prije uvođenja lobotomije ili elektroškova. Elektrošokovi se počinju primjenjivati tijekom prve polovice 20. st, a i danas se primjenjuju, iako iznimno rijetko, kod osobito teških pacijenata. Lobotomija je kreacija 20. st., a koristila se kada su alternativna rješenja bila gora od same metode, iako nam, onako iskreno, ne pada na pamet koje su to puno gore stvari od lobotomije. Metoda se sastojala od bušenja lubanje i kidanja veza unutar dijela mozga što je na kraju rezultiralo drastičnom promjenom osobnosti, zbog čega se metoda danas rijetko primjenjuje. Pacijenti koji su se ovdje nalazili ubrzo su shvatili “unatoč ludosti” da je jedini način da napuste ovo mjesto da rade ono što se od njih očekuje
  5. Mentalne bolnice su liječile djecu koja su pokazivala znakove agresije ili su bila sklona suicidu. Prilikom njihova liječenja primjenjivali su se isti postupci kao i za odrasle.
  6. Pacijenti su boravili u malim sobama s rešetkama na prozorima tako da su imali osjećaj kao da su u zatvoru, a ne u ustanovi za liječenje.
  7. Teško je bilo razlikovati pacijente od osoblja jer se nisu nosile uniforme. Jedina je razlika bila u tome što su pacijenti bili nešto lošije odjeveni od osoblja, ali i tu je bilo odstupanja.
  8. Dijetna je prehrana bila dio tretmana i upravo je hrana bila jedna od strašnijih stvari u ovim ustanovama.
  9. Noću bi bolnicom odjekivali krikovi. U to vrijeme nije bilo još efikasne terapije lijekovima pa je pacijente bilo teško smiriti. Umirivanje lijekovima je novotarija. Nagli razvoj farmaceutike u smislu razvoja različitih lijekova zbio se tek sredinom 20. st.
  10. No, u Engleskoj su se već i ranije tijekom 19. st. počele graditi ustanove u idiličnoj prirodi, u kojima se terapija sastojala od kombinacije rada, razgovora i odmora. Takve su ustanove nagovijestile promijene u pristupu liječenju duševnih oboljenja.

I dok se tjelesne bolesti doživljavaju s dozom empatije većina mentalnih bolesti nema isti tretman te izaziva nelagodu i izostanak emocionalne reakcije. Srećom razvoj farmaceutike omogućava velikom broju ljudi s određenim duševnim poteškoćama da relativno normalno žive svoje živote uz strogo pridržavanje redovitog uzimanja kemijskih supstanci.

Piše: Sonja Kirchhoffer


Komentari