Bilo kuda arsen svuda: Moda koja ubija!

Prošlost često promatramo s dozom patroniziranja. No, imamo li pravo na to? Danas ćemo se pozabaviti upotrebom arsena u tkaninama, i nekim drugim stvarima, tijekom 18. i 19. st. Iz ove perspektive izgleda nevjerojatnim da oni koji su nosili odjeću puno arsena nisu povezali njezino nošenje i time uzrokovane zdravstvene probleme. Definitivno svijet promatramo plošno i stvari nisu bile tako jednostavne kako se na prvu čine, o čemu će biti više govora u članku koji slijedi.

Pojava otrovne zelene boje i prije viktorijanskog doba

Obično se pojava otrovne zelene boje veže uz tzv. viktorijansko doba, no tome nije bilo baš tako. Tkanine obojene zelenom bojom uz primjesu arsena pojavile su se znatno prije, već u drugoj polovici 18. st. Bila je to svijetlo zelena tkanina, bojana arsenskim bakrom pri čemu su se nijanse boja razlikovale od travnato zelene do boje metvice. Bila je to jeftina boja, koja je ubrzo postala popularna kako zbog svoje cijene, tako i zbog svoje inovativnosti pa su sve dame koje su držale do sebe morale imati pokoji komad odjeće baš u toj boji. Početkom 19. st. pojavila se nova varijanta arsenske tkanine koja je modificirala postojeću zelenu, miješanjem arsena s plavozelenim hidratiziranim bakrom (verdigrisa), čime je nastala smaragdno zelena boja. Ova je boja izazvala još veće oduševljenje među ondašnjim svijetom. Postala je toliko popularna da je korištena apsolutno svuda u izradi odjeće, cipela, cvjetnih ukrasa za kosu.

Kada ti sve postane zeleno


Nošenje ovakvih tkanina bilo je opasno za sve koji su ih nosili, no kontakt s tom bojom bio je pogubniji za one koji su sudjelovali u procesu njihove proizvodnje. Žene koje su nosile ovakve tkanine imale su brojne probleme poput mučnina, oštećenja vida, kožnih reakcija i drugog. Nasreću, takve su se tkanine nosile samo u posebnim prilikama, a zbog čega su žene iz bogatijih slojeva bolje prolazile od onih žena koje su radile svakodnevno u proizvodnji ovakve odjeća. Tako je mlada Matilda Scheurer (19) koja je nanosila zelenu boju na umjetno cvijeće umrla u teškim mukama 1861. godine. Umrla je  kada su joj već bjeloočnice pozelenjele te je povraćala zeleni sadržaj, a dok je umirala tvrdila je da sve oko nje zeleno. Da se razumijemo, ona nije bila rijedak slučaj.

Arsen na tapetama udisan u obliku sitne prašine

Nekako u vrijeme pojave smaragdnozelene boje pojavila se i plinska rasvjeta, što je omogućilo da se dame pokazuju u svoj svojoj raskoši čime je ova boja dodatno dobila na tržišnoj vrijednosti. Sada se može postaviti pitanje, kako je moguće da nisu povezali uzroke i posljedice te da nisu prekinuli opasnu upotrebu arsena. Problem je bio kompleksnije prirode negoli se misli. Arsen se nalazio posvuda u svijećama, zavjesama, tapetama, tepisima, okvirima knjiga. Bilo ga je i u tkaninama drugih boja tako da je bilo teško uočiti koji točno odjevni predmet ili predmet neke druge namjene, uzrokuje zdravstvene poteškoće. Osim navedenog posebno katastrofalan učinak imale su tapete s kojih se ljuštio arsen i širio zrakom u obliku sitne prašine, a koja se udisala i stvarala teške zdravstvene probleme. Haljinu ste možda nosili povremeno, no arsenu u tapetama ste bili izloženi gotovo stalno. Nerijetko se događalo da bi djeca umirala nakon igranja na tepisima u čijoj je izradi korišten arsen. Osim toga problem je bio uspostaviti vezu među različitim simptomima jer je trovanje izazivalo različite reakcije od stvaranja jezivih rana na koži preko opadanja kose do povraćanja krvi, što je već bila terminalna posljedica zatajivanja jetre i bubrega. U osnovi arsen se tijekom 19. st. koristio u svim vrstama svakodnevnih predmeta pa jednostavno je bilo teško uočiti vezu između upotrebe određenog predmeta i zdravstvenih raznolikih problema. Pitanje je koliko je ljudi umrlo od posljedica trovanja arsenom, a čije su smrti pripisane sasvim drugim uzrocima, odnosno bolestima koje nisu posljedica izloženosti stalnom trovanju. O dalekosežnosti problema “govori” i to što se arsen koristio u proizvodnji boja za glaziranje kolača, kao i u izradi dječjih bombona.

Lažne reklame

Do 1836. nije postojala mogućnost da se uopće ustanovi prisutnost arsena u nečemu. No s pojavom testa stvari se postupno mijenjaju. Tako se godine 1859. počela na tržištu pojavljivati nova vrsta zelene boje, koja je zamijenila arsensku boju. Bio je to plavo-zeleni pigment Viridian koji je davao relativno tamne nijanse zelene boje. Javnost je postupno shvaćala opasnost od proizvoda u kojima je bilo arsen, no problem je bio u tome što su se na tržišnoj utakmici pojavile reklame koje su kupce uvjeravale u neotrovnost svojih proizvoda, što je uglavnom bila neistina. Jamčilo se da se kupnjom skupljih proizvoda osigurava sigurnost. Tako da su ljudi uvjereni u istinitost takvih tvrdnji posezali za proizvodima za koje se tvrdilo da su neotrovni, no kvaliteta proizvoda je bila je više negoli upitna, a nije bilo ni sustava kontrole. Koliko je situacija bila kaotična pokazuje i primjer u kojem ste, ako ste bili te sreće, i kupili tapete bez arsena mogli u paketu dobiti lijepilo na njegovoj bazi. Sredinom 19. st. počinju se donositi zakoni koji zabranjuju upotrebu arsena u pojedinim zemljama, no ne u svim. Prvi takvi zakoni odnose se na Prusiju, Bavarsku, zatim i na Francusku dok su Britanija i SAD-e “kaskale” za spomenutim zemljama. Uglavnom su se zabrane odnosile na industriju hrane, no otrova je bilo posvuda. Odmak od arsena napravljen je izumom sintetičkih boja.

Tržišna manipulacija

Dakle, ljudi nisu bili nedovoljno inteligentni već jednostavno nisu mogli stvoriti vezu između točno određenog predmeta i svojih simptoma. Tek se u drugoj polovici 19. st. stvara neka zakonodavna struktura vezana uz kontrolu kvalitete proizvoda, pri čemu kontrola nije bila stvarna već se svodila na davanje uputa od strane državnih tijela proizvođačima, koji su ih se mogli pridržavati, ali isto tako i nisu. Naravno, u svrhu profita, kao što je i uostalom slučaj i danas te je po tom pitanju vladala anarhija. Prvi zakoni samo zabranjuju upotrebu arsena u hrani, no ne u drugim stvarima.

Ubojita moda i dalje odnosi žrtve

Mislimo li da smo pametniji od svojih prethodnika? Definitivno ne. Moda je i dalje ubojita, tako je Turska zabranila  još 2009. godine pjeskarenje trapera kojim se dobivao njihov moderan isprani izgled jer su radnici počeli dobivati silikozu, odnosno bolest koja se bazira na udisanju prašine, u ovom slučaju pijeska, a koja je neizlječiva. Međutim, problem s time nije nestao samo je gurnut dublje u pozadinu. Tržište diktira ponudu i potražnju, pa se s ovim poslom nastavlja u Kini. U osnovi mi i dalje kupujemo traperice takvog ispranog izgleda iako ljudi zbog toga oblijevaju. Isti pristup isto gledanje bilo je prisutno u prošlosti s tim da mi sada posjedujemo tehnologiju i mogućnost da stvari promijenimo pa unatoč tome često tapkamo u mjestu.

Piše : Sonja Kirchhoffer

Komentari