Dana 30. studenog 1939. godine, tri mjeseca nakon početka Drugoga svjetskog rata, Sovjetski Savez napao je Finsku. Staljin je očekivao da će, sa snagama triput brojnijim od protivničkih, do kraja godine pokoriti čitavu zemlju, ali nije računao na nevjerojatnu žilavost finskih boraca. Ovi su odbijali napade sve do 12. ožujka 1940. godine, kad je u Moskvi potpisan mirovni sporazum. Ni jedna od zaraćenih strana nije izišla zadovoljna iz ovog sukoba. Finska je bila prisiljena ustupiti deset posto teritorija i čak dvadeset posto industrijskih kapaciteta Sovjetskom Savezu; Sovjeti su se pak teško mirili s golemim gubicima na frontu. Borbena sprema Crvene armije prvi je put dovedena u pitanje što je, smatraju povjesničari, uvelike utjecalo na Hitlerovu odluku o pokretanju Operacije Barbarossa. Jedan od najvećih junaka Zimskog rata bio je Finac Simo Häyhä (1905. – 2002.), čovjek koji je u rekordnom roku napredovao do čina poručnika te snajperom doslovce “kosio” neprijatelje.
Häyhä je odrastao u Rautjärviju, slikovitome mjestašcu u blizini današnje granice Finske i Rusije, kao sedmo od osmero djece bogobojazna luteranskog para. Prije nego što je, kao sedamnaestogodišnjak, otišao u vojsku, bio je zemljoradnik i pasionirani lovac – skromna obiteljska koliba bila je puna jelenjih rogova i oderanih medvjeđih krzna, njegovih trofeja. Lovačko iskustvo pokazalo se vrlo korisnim: kao najbolji strijelac u regimenti, poslan je na obuku za snajperista u Utti. Nadređeni su bili fascinirani mladićevim napretkom – prema svjedočanstvima, tijekom jednog treninga šesnaest puta u minuti je pogodio metu udaljenu 150 metara!
Tijekom Zimskog rata, nametnuo se kao prvi snajper finskih snaga. Neprijatelji su mu prišili nadimak “Bijela smrt”, koji su izgovarali s dubokom zebnjom. Savršeno mu je odgovarao: poput duha smrti, vrebao je odjeven u bijelo maskirno odijelo, savršeno se stapajući sa snijegom prekrivenim okolišem. Svoje oružje, moćni M/28, koristio je bez teleskopskog nišana, kako bi predstavljao što manju metu za protivnika. Osim toga, takvi nišani redovito bi se zamaglili na temperaturama koje su se spuštale i do četrdeset stupnjeva ispod ništice, a Häyhä nije htio propustiti niti jednu priliku za hitac. Kako bi kamuflaža bila potpuna, u ustima bi držao grudu snijega – bojao se da bi njegov položaj mogla izdat para nastala disanjem. Iz istog razloga, utabao bi snijeg ispred sebe kako se isti ne bi raspršio prilikom pucanja. Bile su to tehnike koje je naučio odavno, kao lovac. Sovjetski vojnici bezbroj su ga puta pokušali ubiti, ali bi se ovaj redovito izvukao a da mu ni dlaka nije pala s glave. U neprijateljskim redovima počela se širiti priča da je obdaren nadnaravnim moćima.
Nije, međutim, bilo tako. Dana 6. ožujka 1940. godine, tijekom zasjede u kojoj su sovjetski vojnici napali njegovu čeku, metak mu je raznio čeljust. Kako je nepomično ležao u lokvi krvi, neprijatelji su pretpostavili da je mrtav te su ga ostavili u rovu. Do istog zaključka došli su suborci, koji su se kasnije uspjeli probiti do njegova tijela: ta lijeve polovice glave gotovo da nije ni imao! Srećom, jedan vojnik primijetio je lagani trzaj ranjenikova prsta. Häyhä je otpremljen u improviziranu bolnicu, a liječnik mu nije davao gotovo nikakve šanse za oporavak. Žilavi momak se, međutim, osvijestio – na dan proglašenja mira!
Premda strahovito unakažen, nije izgubio volju za životom. Nakon oporavka, za koji mu je trabalo nekoliko godina, posvetio se uzgoju pasa, a vratio se i nekadašnjoj strasti – lovu. Unatoč zlogukim prognozama, doživio je starost od devedeset šest godina.
Nikad nije požalio zbog puta koji je odabrao. Kad ga je, nedugo prije smrti, neki novinar pitao kaje li se zbog života koje je oduzeo (službeno, snajperom je u stotinjak dana “skinuo” 505 neprijatelja, no računa se da je u tom periodu zapravo likvidirao oko 800 ljudi), samo je slegnuo ramenima. “Radio sam ono što mi je naređeno, najbolje što sam znao, i to je sve. Noću mirno spavam”.
Piše: Lucija Kapural
