U veljači 1993., 45-godišnji Harry Fuller, uspješan trgovac automobilima, i njegova gotovo dva desetljeća mlađa supruga pronađeni su mrtvi u svome raskošnom domu u Wadhurstu, gradu u engleskom okrugu East Sussex. Prizor, koji je otkrio jedan od susjeda, bio je stravičan. Supružnici su ležali u lokvi krvi, ustrijeljeni iz neposredne blizine: on je dobio metak u leđa, a njeno lice je, nakon tri pucnja, pretvoreno u amorfnu masu. Bilo je jasno da je riječ o dvostrukom umorstvu, i to onome iz interesa – obiteljski sef bio je ispražnjen, baš kao i kutije za nakit pokojne gospođe Fuller.
Slijedeći trag novca, detektivi su vrlo brzo imali glavnog sumnjivca, muškarca po imenu Stephen Young. Tridesetpetogodišnji agent osiguranja, sretno oženjeni otac dvoje djece, i sam je bio poprilično imućan, sve dok ga kockarska strast nije dovela do bankrota i brakorazvoda. Policajci su spekulirali da je, gonjen očajem, posjetio starog znanca Harryja Fullera pod nekom izlikom, da bi hladnokrvno likvidirao njega i suprugu jednim od svoja tri neregistrirana pištolja, a potom ih opljačkao. Slučaj je, činilo se, bio čvrst kao kamen stanac: ne samo što su na poprištu zločina pronađeni Youngovi otisci prstiju, nego ga je i, lica nevješto zakrivenog šiltericom i sunčanim naočalama, ovjekovječila jedna od nadzornih kamera u susjedstvu. Bilo je očekivano da će porota, sastavljena od dvanaestero članova, izgovoriti riječi “Kriv je”, a tako je i bilo… No, umjesto osjećaja da je pravda zadovoljena, ova presuda ušla je u anale kao jedna od najsramotnijih u povijesti britanskog pravosuđa.
Dva tjedna nakon što je Young osuđen na dvostruku doživotnu robiju zbog okrutnog zlodjela koje je počinio, lokalne novine “News of the World”, danas ugašene, objavile su poduži članak bombastičnog naslova “Jesu li se članovi porote pri donošenju odluke konzultirali s duhovima žrtava?”. Pa, pokazalo se da jesu. U vrijeme kad su vijećali o Youngovoj sudbini, porotnici su bili zatvoreni u hotelu “Old Ship” u Bostonu, bez pristupa sredstvima informiranja. Dan prije donošenja odluke, njih četvero je, nakon što su ostali otišli na spavanje, odlučilo potražiti pomoć s onu stranu groba – od žrtava umorstva. Nije poznato kako su nabavili ploču za prizivanje duhova, komad drva sa slovima abecede i odgovorima “da” i “ne”, no činjenica je da su je nabavili. Da stvar bude gora, u trenutku kad su zaključili kako je angažiranje bestjelesnog entiteta sjajna ideja, četvero veličanstvenih bilo je pijano kao čep. Pomičući čašu po ploči, “uspjeli” su prizvati duh pokojne gospođe Fuller, koji im je, žedan pravde, rekao da ga je u duha pretvorio Stephen Young. Sljedeći dan, kad su se otrijeznili, wannabe spiritisti svojim su se uspjehom pohvalili ostalim članovima porote, utjecavši tako i na njih.
Kad se pokazalo da su navodi u novinskom članku istiniti, presuda je poništena. Rodbina žrtava bila je ogorčena na porotnike, a Graham Hill, glavni detektiv koji je radio na slučaju, njihovo ponašanje je okarakterizirao kao sramotno. “Kad sam pročitao onaj novinski članak, umalo mi je pozlilo. Ovo je najodvratnija travestija pravde za koju sam ikad čuo!”, ogorčeno je komentirao. Novo suđenje, koje je potrajalo šest mjeseci, Youngu je, istinabog, ponovno osiguralo doživotni boravak iza rešetaka, ali je porezne obaveznike koštalo više stotina tisuća eura.
Piše: Lucija Kapural
