U zemlji u kojoj su javne ustanove slabe, mediji neutjecajni a stanovništvo neobrazovano, postavljeni su solidni temelji za procvat diktature. Jedna od takvih zemalja bio je nekadašnji Zair (današnja Demokratska Republika Kongo), a njen diktator zloglasni Mobutu Sese Seko (1930. – 1997.).
Otkako je, vojnim udarom 1965. godine, preuzeo vlast u ovoj afričkoj državi, kleptokracija se razmahala do nikad viđene razine. General s fetišem na kapice od oderanih živina državnom se riznicom, naime, koristio kao vlastitim novčanikom. Godine 1985., časopis “Forbes” njegovu je imovinu procijenio na pet milijuna dolara, što je u ono vrijeme odgovaralo – vanjskom dugu Zaira! Svome narodu ukupno je “maznuo” oko pet milijardi “zelembaća”, milijun više ili manje, a trošio je kao da sutra ne postoji.
Premda za gospodarstvo nije imao smisla ni interesa – navodno bi odsutno zurio u daljinu ili črčkao po bilježnici kad su njegovi savjetnici raspravljali o ekonomskim pitanjima – sebi je itekako znao osigurati sredstva. Godine 1973. započeo je proces nacionalizacije, objašnjavajući kako će poduzeća u vlasništvu stranaca predati “sinovima domovine”. Najviše je predao sinu domovine do kojeg mu je najviše bilo stalo – samom sebi.
Izvlastivši petnaest plantaža i ujedinivši ih u konglomerat s 25.000 zaposlenika, postao je treći najveći poslodavac u zemlji. Posegnuo je i za golemim mineralnim resursima zemlje: guverner središnje banke naložio je rudarskoj kompaniji “Gécamines” da sve prihode od izvoza uplati izravno na predsjednikov račun. Nadalje, lukavi diktator prenisko je procijenio vrijednost proizvodnje dijamanata u Zairu, da bi potom ove svjetlucave “kamenčiće” prodao na tržištu u Antwerpenu a razliku pospremio u svoj džep.
Lovu ukradenu od naroda trebalo je i potrošiti, a Mobutu je po tom pitanju bio talentiraniji od svih šeika, rap mogula i razmaženih nogometnih zvijezda zajedno. U svim većim gradovima u zemlji izgradio si je grandiozne vile. U rodnom Gbadoliteu podigao je pak dvorac u bijelom mramoru, prozvan “Versaillesom u džungli”. Imao je bogatu kolekciju automobila “Mercedes-Benz”, koje je rado pokazivao kolegama diktatorima. Premda nije izgradio niti jednu cestu u zemlji, za sebe je, ne budi lijen, dao izbetonirati dugačku pistu, kako bi uvijek mogao sletjeti privatnim avionima po povratku iz inozemstva.
Nije mu bio dovoljan imetak u domovini: posjedovao je na desetke nekretnina diljem svijeta, a za ljetnikovac “Villa del Mar” u Francuskoj je, a da ne trepne, “pljunuo” 5.2 milijuna dolara. Nakon što je cijena dogovorena, prodavača je pitao je li iznos u dolarima ili belgijskim francima. Jedna svota bila je gotovo četrdeset puta veća od druge, ali je dugoprstom Mobutuu to očito bila sitnica. Hedonist po prirodi, listi svojih grijeha pridodao je onaj neumjerenosti u jelu i piću. Kavijar je grabio iz goleme zdjele kao da je riječ o žgancima; jastoge je jeo toliko često da su mu se zgadili, a kolači i šampanjac su mu privatnim zrakoplovom dopremani – iz Pariza!
Voda, međutim, ide na vrč dok ga ne razbije, a tako je bilo i u Mobutuovom slučaju. Okrutni diktator, koji se zgadio vlastitom narodu i uspio posvađati sa svim okolnim afričkim državama, pod pritiskom gerile i vojske tih susjednih država bio je prisiljen na bijeg. Sidro je digao na današnji dan, 16. svibnja 1997. godine. Time je završila njegova vladavina nad tom državom, koja je trajala gotovo trideset dvije godine. Smještaj je na neko vrijeme našao u Togu, da bi se potom skrasio u Maroku. Umro je samo nekoliko mjeseci kasnije, od raka prostate, u šezdeset sedmoj godini.
Piše: Lucija Kapural
