Što je Chupacabra za Meksikance, Nessie za Škote a Sasquatch za Amerikance, to je za Balkance drekavac. Priče o susretima s ovim zastrašujućim stvorenjem sežu daleko u prošlost. O slavenskoj mitologiji prvi je, još u šestom stoljeću, pisao bizantski povjesničar Prokopije. U svome čuvenom djelu “Povijest ratova” spominje “glavne igrače” tog panteona, poput vrhovnog božanstva Peruna ili vladara zemlje i voda i Velesa, ali i demonska stvorenja zastrašujuće pojavnosti. Upravo u ovu kategoriji mogli bismo ubrojiti Drekavca, čudovište od kojeg i danas zaziru stanovnici ruralnih krajeva Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore.
Predodžbe ovog stvorenja, ali i njegove naravi, razlikuju se od regije do regije. Prema najraširenijem vjerovanju, riječ je o nekoj vrsti vampira. U njega se pretvaraju nekršteni ljudi, čija duša ne uspijeva naći mira nakon smrti. Zaglavljena u nekoj vrsti limba, između raja i pakla, u gluho doba noći ukazuje se na zemlji, proganjajući one koji su se o nju ogriješili za života. Ponegdje, praznovjerni puk za posthumnu transformaciju u drekavce “sumnjiči” utopljenike, samoubojice i vojnike poginule u borbi, kao i one koji su bili obješeni ili, nedajbože, sahranjeni bez poštovanja svih tradicijskih protokola. U posebno sablasnoj inačici priče, drekavcem postaje nekršteno ili abortirano dijete!
U selima južne Srbije, opisuju ga kao psoliku nakazu koja se kreće na zadnjim nogama; drekavci Bosne i Hercegovine nalikuju duhovima iz starih holivudskih filmova (svijetle u mraku i za sobom vuku bijeli mrtvački pokrov) a oni iz okolice Prijepolja svojevrsni su shapeshifteri – mogu piprimiti izgled mačke, koze, krave ili konja, ovisno o trenutačnoj inspiraciji. Drekavci iz Gruža, naselja u središnjoj Srbiji, osobito su neugodni, zbog činjenice da lete i piju ljudsku krv, a prikazuju se kao nakaze s čupavom dlakom i golemom glavom na tankom vratu. Prijeteće kandže i dugački, oštri zubi lajtmotiv su kod većine ovih predodžbi. Ovo biće tame poznato je i kao drek, drekalo, krekavac, zdrekavac, zrikavac, ždrakavac i ždrekavac.
Ono što je svim ovim predodžbama zajedničko krije se u samom nazivu stvorenja. Radilo se o srpskom ili hrvatskom drekavcu, sigurno je da će isti “drečati” odnosno vrištati. Taj zvuk opisuje se kao snažan, neskladan i jeziv, sličan prorornu dječjem plaču ali s elementima mijaukanja, vučjeg zavijanja, ptičjeg kriještanja ili pak kozjeg meketanja. Po jednoj inačici priče, urla zato što je proklet. Po drugoj, stalno gazi po svojoj dugačkoj dlaci, što mu pričinja bol.
Pozitivna strana mu je to što vas danju pušta na miru, štoviše, panično se boji svjetla, ali zato noću… Obavijen tamom, ovaj prokletnik napada namjernike koji su dovoljno naivni da se u to doba šeću po groblju ili šumama. Skoči im na leđa i tjera ih da ga nose na leđima, sve dok se prvi pijetlovi ne oglase, a za to vrijeme ih grize, grebe i dere im se na uho. Mnogi ne prežive ovu torturu. Mnogi zbog nje izgube razum. Najčešće ih se može sresti za vrijeme tzv. “nekrštenih dana” – od pravoslavnog Božića do Bogojavljenja – a, osim na grobljima i u šumama, “ordiniraju” po špiljama, jamama, vodenicama, rijekama i mutnim barama. Ponekad, nesretnike odvlače u virove i ondje ih dave do smrti.
Njihovim opačinama tu nije kraj. Poput Freddyja Kruegera, žrtvama se nerijetko pojavljuju u snovima, u kojima im mogu nanijeti zbiljske ozljede pa ih čak i ubiti. Opasna je i njihova sjena – ako padne na vas, uskoro ćete oboljeti od kakve opake boljetice i umrijeti u mukama. Da stvar bude gora, nije ih moguće ubiti, kao što to već biva kad su nemrtva stvorenja u pitanju. Jedini način da ih se riješite jest da nabavite svećenika koji je voljan krstiti ih te ih tako poslati na njihovo vječno odredište.
Kao i kod većine spodoba iz folklora i narodne predaje, drekavac ima i prozaično objašnjenje. Moguće je da su susreti sa zbiljskim životinjama kumovali njegovoj genezi. Primjerice, crvena lisica, europski čagalj, bukavac nedogled i kukuvija drijemalica, mahom stanovnici Balkana, proizvode zvukove koji su najblaže rečeno zastrašujući, a može ih se sresti noću.
Piše: Lucija Kapural
