Prije nego što ih je 1519. godine pregazila španjolska čizma, Azteci, posljednje pleme iz niza starih meksičkih civilizacija, svoju kulturu, vjeru i jezik nametnuli su na golemom prostranstvu od Atlantskog do Tihog oceana. Njihovi trgovci čitavu su zemlju premrežili karavanama, a aztečki garnizoni u graničnim područjima ulijevali su strah u kosti nepokorenog stanovništva. U velebnoj prijestolnici Tenochtitlanu, arhitektura i kiparstvo zasjali su u punom sjaju, a jednako tako razvila se raskoš oblačenja, kulinarstva i hortikulture. Uz poljodjelstvo (uzgoj kukuruza, kakaa, duhana i pamuka), bili su razvijeni obrti – obradba bakra, bronce, zlata, srebra… Važan stup aztečke ekonomije bilo je ubiranje poreza. Ovisno o vrsti proizvoda koju su isporučivali, gradovi su namete plaćali jednom, dvaput ili triput godišnje. Uz pomoć nekolicine pisara, ovlašteni službenici – colpique – vodili su popise plemena, osiguravajući naplatu i prijevoz robe. Svaka pokrajina imala je svoga colpiquea, a svakoj od njih porez je bio određen prema kapacitetima proizvodnje i prema mogućnostima koje su uvjetovale flora, fauna i klima. Većina pokrajina morala je davati žitarice, zrnje uljarica te tkanine od pamuka ili vlakna agave; u nekima je pak ubiran sirovi pamuk, kakao, zlato u prahu, tirkiz, kaučuk, košenil (kukci od čijih se zdrobljenih tijela dobiva intenzivna nijansa crvene boje) i tecozauitl (svjetložuta zemlja koju su meksička gospoda upotrebljavala kao bjelilo za lice). Među zanimljivije predmete koje su poreznici skupljali valja ubrojati lule, vaze od pečene gline, tamjan, med, tintu, zube krokodila, perje papige, rogove srndaća i – halucinogene gljive! Osim toga, gradovi i sela morali su – prema unaprijed utvrđenom rasporedu – održavati palače i osiguravati im domaćice. Korupcija se kažnjavala vrlo strogo: činovnik koji bi prisvojio dio poreza, ma kako malen, bio bi osuđen na smrt, a njegova kuća i imovina zaplijenjene. Vladar bi u “narodnu riznicu”, petlalco, posezao kad je trebalo namiriti troškove palače, opskrbiti vojsku, platiti činovnike, obrtnike i kipare, a njegova žitnica otvarala se za podanike u razdobljima gladi. Ma koliko stroga bila, aztečku upravu ujedno je krasila pravednost.
Piše: Lucija Kapural
