Charles Dickens (1812. – 1870.) jedan je od najuspješnijih i najproduktivnijih engleskih pisaca. Njegova djela, istodobno pitka i britka, popularna su i među onima koji se nerado druže s knjigom: “Pickwickovci”, “Oliver Twist”, “Nicholas Nickleby”, “David Copperfield”, “Priča o dva grada”, “Velika očekivanja” i “Mala Dorrit” romani su koji se doslovce ne ispuštaju iz ruku. Prvo pero viktorijanske epohe, na osebujan je način povezao realističku paradigmu s karikaturalnošću. Donosimo zanimljivosti iz života neumorna društvenog kroničara i kritičara!
Otac na službenom putu
“Oliver Twist”, prvi roman na engleskom jeziku čiji je glavni lik dijete, od veljače 1837. do travnja 1839. objavljivan je u nastavcima. Čitatelji su prolili rijeke suza nad sudbinom naslovnog junaka, siročića koji pokušava opstati u društvu lišenom sućuti. Pišući ovaj socijalni roman, Dickens se uvelike poslužio vlastitim iskustvima iz djetinjstva. Odrastao je u Portsmouthu, a nedaće su ga počele šibati prije nego što je navršio dvanaest godina. Zbog nagomilanih dugova, otac mu je završio iza rešetaka. Bila je to uobičajena praksa u Engleskoj devetnaestog stoljeća: zatvori su bili u privatnim rukama, a dužnici su ondje krvavo radili kako bi zaradili novac, namirili vjerovnike i vlasnicima zatvora platili svoj boravak ondje. Nemajući druge, na ta sumorna mjesta često su dovodili čitave obitelji, a tako je učinio i John Dickens. Dok su supruga i četvero mlađe djece s njime dijelili uzničke dane, Charles, kao stariji, nije imao taj “luksuz”. Bio je prisiljen napustiti školovanje te po dvanaest sati dnevno rintati u tvrtki koja se bavila proizvodnjom crnila za cipele.
Talisman za stvaralačku inspiraciju
Stvarajući goresopomenuti socijalni roman, Dickens se držao recepture koju će primjenjivati kod svih narednih djela: svakog dana, uključujući vikende, radio je pet sati, od 9 do 14, nakon čega je odlazio na dugačku šetnju kako bi “ispraznio mozak”. Od posluge je zahtijevao da šute poput karmelićanki, kako ga ne bi ometali, a predmeti na njegovu radnom stolu morali su biti složeni pod pravim kutem, po točno određenom rasporedu, onako kako to već čine opsesivno-kompulzivne osobe. Kad bi odsjedao u hotelima, pisac je pokušavao rasporediti namještaj na jednak način kao u svome domu, vjerujući kako za koncentraciju ne postoji gora boljka od promjene. Kako ne bi propustio niti metafizičku pomoć, prilikom pisanja uvijek je oko vrata nosio talisman za stvaralačku inspiraciju.
Strogo kontrolirani vlakovi
Manje je poznato da se čuveni književnik zadnjih godina života panično bojao vlakova. Bila je to posljedica traume koju je doživio. Dana 9. lipnja 1865. godine, na povratku iz Pariza, doživio je tešku prometnu nesreću. Prvih sedam vagona skliznulo je s mosta, koji je bio u popravku. Na sigurnom je ostao samo vagon prvog razreda, u kojem je bio Dickens. Prije nego što su stigli spasioci, pomagao je unesrećenima, pojeći ih s vodom i brandyjem. U svoj toj gunguli, umalo je zaboravio na jedin primjerak rukopisa “Našega zajedničkog prijatelja”, posljednjega cjelovitog romana koji će napisati. Srećom po svjetsku književnost, vratio se po njega. Isprva, Dickens se držao hladnokrvno nakon stravičnog iskustva, čak ga je na šaljiv način prepričavao znancima. Ipak, s vremenom se “neprobavljeni” stres počeo manifestirati u vidu noćnih mora i paničnih napadaja. Progonjen mučnim sjećanjima, razvio je fobiju od vlakova: odbijao se voziti u njima, pa čak ih i pogledati na crtežu!
Kompas kao snovolovka
Poput britanskog premijera Winston Churchilla i američkog državnika Benjamina Franklina, veći dio života je patio od teške nesanice. Olakšanje je, baš poput njih, najčešće tražio bezuspješno. Churchill je, primjerice, uvijek spavao u širokom krevetu; Franklin, koji je zaključio da mu san remeti toplina, svakodnevno je prozračivao madrac na svježem zraku; Dickens je pak uvijek spavao s glavom okrenutom na sjever, točno po sredini madraca. Iz tog razloga, autor “Božićne pjesme” sa sobom je uvijek nosio kompas.
Dobrotvor ali i preljubnik
Bio je velik dobrotvor, čime se nerado hvalio. Skromni altruist godinama je novčano pomagao dječjoj bolnici Great Ormond Street Hospital u Londonu. Nadalje, u suradnji s bogatom nasljednicom Angelom Burdett Coutts, osnovao je i vodio utočište za posrnule žene, koje su u to doba bile stigmatizirane. Ovim nesretnicama u Dickensovoj instituciji se osiguravala egzistencija i obrazovanje. Pomagao je i brojnim siromašnim mališanima. No, to nipošto ne znači da je bio anđeo. Zakonitoj bračnoj družici Catherine Thompson Hogart nabijao je rogove s dvadeset sedam godina mlađom glumicom Ellen Ternan. Kad su se upoznali, njemu je bilo četrdeset pet, a ona je tek navršila osamnaestu – bila je tek nekoliko mjeseci starija od piščeve kćeri Katey. Catherine je za aferu doznala na mučan način, kad joj je dostavljač uručio Charlesov poklon, zlatnu narukvicu. Na skupocjenom nakitu nalazilo se ugravirano ime druge žene! Nedugo nakon šokantnog otkrića, braku, koji je potrajao dvadeset dvije godine, došao je kraj. Ternan, koja je s piscem ostala do kraja njegova života, bila je s njime i u već spomenutu zlosretnom vlaku. Šuškalo se da je par imao sina, koji je umro kao beba, ali to nikada nije potvrđeno. Mnogi Dickensovi likovi zasnovani su na ovoj inteligentnoj, svojeglavoj ženi – Estella iz “Velikih očekivanja”, Bella Wilfer iz “Našega zajedničkog prijatelja”, Helena Landless iz “Tajne Edwina Drooda” te, manjim dijelom, Lucie Manette iz “Priče o dva grada”.
Smiraj na ladanju
Umro je u svojoj ladanjskoj kući, zvanoj Gads Hill Place. Radilo se o lokaciji u Kentu, oko pet kilometara udaljenoj od rijeke Temze. U svome nevelikom, živopisnom domu proživio je zadnje godine, a ondje je napisao i znatan broj književnih djela. Zanimljivo je da ga je ondje svojedobno posjetio danski kolega Hans Christian Andersen čuveni pisac bajki.
Sin vitez, unuk admiral
Piščev sin, sir Henry Fielding Dickens, ostvario je uspješnu pravnu karijeru, a čak je uzdignut i na položaj viteza. Slavu je stekao i njegov unuk: admiral Gerald Charles Dickens jedno je vrijeme bio na čelu britanske mornaričke obavještajne službe, kao direktor Mornaričkoga obavještajnog odjela. Zanimljivo, za taj odjel svojedobno je radio i Ian Fleming, tvorac najpoznatijega fiktivnog špijuna – Jamesa Bonda.
Piše: Lucija Kapural
