Apsurdistan ili kako nas korporacije prave budalama: Živ skuhan tijekom nesreće na radu, a za odštetu obitelj dobila 350 dolara

David Taylor radio je u naftnoj industriji više od tri desetljeća i definitivno je bio veteran po pitanju iskustva u svom poslu. Tog kobnog 21. lipnja 2011. godine krenuo je zajedno s dvojicom kolega u obilazak naftnog polja najveće naftne korporacije Chevron u Kaliforniji. Na teren su poslani kako bi popravili “dimnjak” u blizini neaktivne bušotine u okrugu Kern. Tijekom izlaska na teren zamijetili su da je na jednom dijelu polja zemlja promijenila boju te su odlučili provjeriti o čemu je točno riječ.

Kako izvući i “preostalu kap”

Promjena boje tla bila je posljedica tehnike cikličkog parenja u kojoj se vrela para pumpa u zemlju pod visokim tlakom kako bi izbacila sirovu naftu. Naime, nakon što se glavnina nafte izvuće iz zemlje, u njoj ostaje nešto malo ove sirovine pa se spomenutim postupkom vade ostaci ostataka. Neki ga duhovito uspoređuju s našim ulijevanjem vode u staklenke primjerice kečapa ili čega već, kako bi iskoristili zadnju preostalu kap u boci. Po dolasku na to područje Taylor je propao kroz zemlju u krater ispunjen tekućinama i otrovnim plinom. Njegovi kolege kažu da se čuo Taylorov vrisak i da su ga pokušali izvući uz pomoć komada cijevi koji se našao u blizinu, no ona je bila prekratka, a Taylor je uskoro propao dublje. Sve se tako brzo odvilo da mu nije bilo spasa. Utješno je da stručnjaci navode da su ga pare onesvijestile prije nego što je upao u samu vrelu tekućinu.  Sedamnaest sati kasnije nađeno je njegovo tijelo ili bolje rečeno ono što je od njega preostalo.

Istraga provedena u prilog korporacije

Na prvu bi se očekivalo da će se korporacija pobrinuti za obitelj nesretno stradalog radnika, no tu priča dobiva svoj zastrašujući epilog. Kako je ovdje poslodavac korporacija koja drma Kalifornijom, a onda i svijetom stvari su se odigrale na način na koji je to odgovaralo kompaniji. Nakon nesreće kalifornijski Odjel za sigurnost i zaštitu na radu je proveo istragu i utvrdio da korporacija nije prekršila niti jedan jedini zakon. No na pritisak zabrinute javnosti došlo je do ponovnog otvaranja slučaja, koji je završio kao u teatru apsurda. Korporacija je kažnjena s 350 dolara koje je dužna isplatiti obitelji svog uposlenika. Ovo je definitivno uvredljivo sa stajališta da je čovjek poginuo na radu i da je bio njihov zaposlenik, kao i da je umro zbog opasnog postupka koji predstavlja prijetnju za sve koji se nađu na ovom terenu nestabilnom zbog primijenjenih postupaka ekstrakcije nafte. Javnost je dodatno informirana da je kazna posljedica samo toga što su radnici o rizicima bili informirani usmenim, a ne pisanim putem. Drugim riječima, inače ne bi platili ni tih nekoliko stotina dolara.


Državni zakon brani Taylorovoj obitelji tužbu

Radnički sindikati unutar naftne industrije navode da već dugo upozoravaju na opasnost od ovakvog načina ekstrakcije nafte jer se tako stvaraju vrtače koje su potencijalno minsko polje. Peter Melton, glasnogovornik Chevrona je sarkastično na kraju izjavio kako bi pojasnio ovu odluku suda: “Nekako su zaključili da je to Božje djelo”. I pazite sada to još nije sve državni zakon brani Taylorovoj obitelji podizanje tužbe protiv same korporacije Chevron, pa je ona podnijela tužbu protiv izvođača radova na polju. Konkretno građevinsku tvrtku “Gene Watson Construction” koju je angažirao Chevron da projektira i instalira svu potrebnu opremu na naftnom polju. Odvjetnik  Daniel Rodriguez rekao je da se članovi Taylorove obitelji koje zastupa nadaju da će saznati nešto više o okolnostima nesreće putem građanske tužbe.

Da zaključimo korporacije koje donose veliku zaradu pod izravnom su zaštitom države. Svima ili gotovo svima je jasno da postojeći način dolaska do nafte, kao i plina uzrokuje geološke deformacije, a pri tome se ne misli samo na pojavu vrtača već i pojačanu seizmičku aktivnosti. Ovakve situacije pokazuju da nas prave budalama i da postoji jasna sprega između elita u ključnim sektorima kojima je cilj samo ostvarivanje profita bez obzira na cijenu.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari