Ne znamo spadate li u kategoriju ljudi koji vole ono što rade. To je rijetkost, a ako spadate u ovu skupinu onda ste odista privilegirani jer kada radite nemate dojam da to činite. Taj dojam ne slabi i kada niste adekvatno plaćeni za svoj posao, za što više nismo sigurni je li to dobro ili loše. Ovdje ćemo se pozabaviti ženom koja je radila kao krvnica tijekom Drugog svjetskog rata, i koja je svoj posao ozbiljno shvaćala te ga je uvijek savjesno izvršavala. Je li Antonina Makarova voljela svoj posao, teško je reći? Na to bi pitanje samo ona mogla dati odgovor, naravno da je živa. Zanima li vas kako je jedna mlada djevojka od obične djevojke iz susjedstva postala plaćeni ubojica, pročitajte tekst koji smo danas za vas pripremili.
Ubijanje u opisu posla
Antonina Makarova nakon Drugog svjetskog rata živjela je više od tri desetljeća potpuno slobodno kao uzorna članica svoje zajednice, koja je bila cijenjena kao radnica u tvornici u kojoj je radila, uzorna supruga i majka dviju kćeri. Ne trebamo vam reći da njena okolina, kao ni najbliži nisu znali za njezinu prošlost. Kada je napokon uhićena na pitanje istražitelja KGB-a zašto je ubijala, rekla je potpuno mirno da je ubijala jer je to bilo u opisu njenog radnog mjesta. Prema njenoj računici ubila je 1500 osoba koje su nacisti otpisali, no na suđenju okrivljena je samo za ubojstvo 168 identificiranih osoba, jer druge žrtve nisu dobile svoj identitet. Očito je vodila evidenciju o obavljenim zadacima. Zbog posla kojim se bavila dobila je nadimak Strojnica Tonya. Njen je zadatak bio likvidirati ljude strojnicom. Ako joj je to u početku i teško padalo vrlo brzo se naučila distancirati od toga, tako da nije previše razmišljala o svojim žrtvama i njihovim životima i sudbinama jer su za nju oni bili isključivo brojevi.
Kratak put od medicinske sestre do krvnice
Sigurno se pitate što je Tonya radila prije ovog posla. Najčudnije od svega je to što je prije radila kao medicinska sestra i to na bojišnici. Tu je i naučila rukovati strojnicom što je kasnije iskoristila. Za Crvenu armiju prestala je raditi već u jesen 1941., kada se našla zajedno s drugih pola milijuna ljudi u okruženju okupatora. Nakon što je pobjegla nekim čudom lutala je šumama i močvarama skoro godinu dana tražeći povremeno smještaj i pomoć seljana. U ljeto 1942. došla je u rusku regiju Lokot (danas Bryansk) koja je bila okupirana od strane Nijemaca. Na tom je području njemačka vlast imala sasvim drugu taktiku od uobičajene pa su nacisti ovoj regiji dali potpunu autonomiju. Ipak ta je autonomija imala svoje uvjete. Temeljni uvjet je bio kolaboracionizam, a koji je podrazumijevao plaćanje poreza, osiguravanje transporta njemačkih postrojbi kao i hranjenje njemačkih snaga na teritoriju regije.
Alkohol prije prvog radnog dana
Seljani ovog područja su doživljavali Nijemce kao osloboditelje jer su ukinuli kolektivizaciju i uveli ponovo privatno vlasništvo, što je mnogima omogućilo normalniji život. No kako sve na ovom svijetu ima svoju cijenu i ta autonomija zahtijevala je svesrdno podržavanje okupatora. Samostalnost je morala biti papreno naplaćena pa je tako ovdje došlo do stvaranja obrambenih jedinica koje su se nazivale Ruska narodnooslobodilačka vojska (RONA), a koje se odano služile nacistima. Upravo je ta RONA u ljeto i jesen 1944. brutalno ugušila Varšavski ustanak.
Iako se Antonina u početku mislila pridružiti partizanskom odredu, koji je bio u blizini, privučena lakšim životom odlučila je pridružiti se kolaboracionistima. Što je to za nju značilo? Kao prvo značilo je krov nad glavom i siguran svakodnevni obrok. Po dolasku u regiju Lokot brzo je dobila posao u zatvoru i smještaj u zgradi nekadašnje ergele u kojoj su sada živjeli zatvorenici. Kapaciteti zgrade nisu mogli premašiti određene brojke, pa je ubijala prekobrojne. Likvidirala je sve neovisno o njihovom spolu, dobi ili razlozima za pogubljenje. Kao što je sama rekla nije se željela zamarati klasifikacijama. Smatrala je da dobar radnik ne postavlja previše pitanja, pa nije bila previše znatiželjna. Prije prvog posla se ipak napila i nakon “vatrenog krštenja” sve joj je kasnije bilo lakše.
Ubij i pokradi ubijenog
Obično bi išla iza grupe koju bi trebala streljati, a pri tome bi nonšalantno žvakala komadić slame. Na zapovijed nadređenih bi samo kleknula i odradila ono što se od nje zahtijevalo, a strojnica bi joj uvijek za tu svrhu bila već “džentlmenski” pripremljena. Ako nije dobro odradila svoj posao, onda je još živu osobu dokusurila pištoljem pucajući joj u glavu. Streljala je ljude u grupama, a za svaku grupu je dobivala 30 ondašnjih Reichsmaraka. Jednom je prigodom njezino streljanje preživjelo nekoliko djece koja su se pravila mrtvima, a potom su ih kasnije spasili mještani, a partizani su se pak zavjetovali da će kad tad uloviti Strojnicu Tonyu. Tijekom vremena posao je odrađivala sve lakše i lakše, pa je čak znala uzimati odjeću od ubijenih. Promotrila bi osobe prije strijeljanja i ako bi vidjela da joj se na žrtvama nešto sviđa, primjerice svilena košulja nastojala je ne pucati u taj dio tijela jer bi tada odjeća bila nepovratno uništena. Krv se mogla isprati, ali je rupe od metka bilo teško učiniti nevidljivim. Život joj je tako dobio novu dimenziju lakoće. Ne samo da je dobivala novac već je mogla doći do lijepih stvari kroz svoj posao.
Međutim uskoro su se stvari promijenile, Nijemci su gubili, i postalo je jasno da se na njih ne treba kladiti. U toj situaciji Antonina se razboljela od sifilisa. Za ono vrijeme Strojnica Tonya je bila dosta slobodoumna te je za život prije stalnog posla zarađivala i dodatno kao prostitutka. Uz to je napredno za ono vrijeme imala i partnere i partnerice. Nakon što je otišla u bolnicu zbog bolesti 1943. godine Crvena armija je ušla u ovu regiju i preuzela vlast te se obračunala s kolaboracionistima. Sovjetska vojna protuobavještajna služba SMERSH otvorila je istragu o Tonyi, odmah nakon oslobođenja regije. Tom prigodom su na području nekadašnje ergele nađeni ostaci 1500 žrtava, što znači da je Antonina dobro odrađivala svoj posao u smislu same evidencije, ali i temeljitosti odrađenog.
Kako je ‘dolijala’ pravdi
Kasnije se udala i vodila normalan obiteljski život postigavši ugled u svojoj zajednici gdje je tretirana kao ratna veteranka zajedno sa svojim suprugom koji je odista bio ratni veteran. Potraga za njom je bila više desetljeća neuspješna jer je njezino ime bilo na drugačiji način zavedeno u dokumentaciji, a greška se saznala kad je Anotoninin brat zatražio dozvolu za putovanje u inozemstvo, što se strogo povjeravalo, te je u njegovim dokumentima nađeno da mu je sestra Antonina Makarova. Kako je ona tijekom školovanja bila zavedena zabunom u dokumentaciji pod prvim očevim imenom Makar, uspjela je proživjeti svoj život na slobodi jer se nakon rata koristila svojim pravim prezimenom koje je glasilo Panfilova.
U vrijeme kada je dolijala pred lice pravde, radila je kao nadzornica u tvornici odjeće u gradu Lepelu u Bjelorusiji. Tijekom ispitivanja bila je savršeno mirna jer je bila uvjerena da će u najgorem slučaju proći s nekoliko godina zatvora. Međutim sud je postupio drugačije. Odlučeno je da je najprikladnije da život završi na način na koji je i sama radila svoj posao. Strijeljanja je 11. kolovoza 1979. godine. Pravda je tako zadovoljena. A naše pitanje je li voljela svoj posao ostaje bez odgovora.
Piše: Sonja Kirchhoffer
