Antonina Makarova “od milja” nazvana Strojnica Tonya: Zanimanje – ubojica!

Ne znamo spadate li u kategoriju ljudi koji vole ono što rade. To je rijetkost, a ako spadate u ovu skupinu onda ste odista privilegirani jer kada radite nemate dojam da to činite. Taj dojam ne slabi i kada niste adekvatno plaćeni za svoj posao, za što više nismo sigurni je li to dobro ili loše. Ovdje ćemo se pozabaviti ženom koja je radila kao krvnica tijekom Drugog svjetskog rata, i koja je svoj posao ozbiljno shvaćala te ga je uvijek savjesno izvršavala. Je li Antonina Makarova voljela svoj posao, teško je reći? Na to bi pitanje samo ona mogla dati odgovor, naravno da je živa. Zanima li vas kako je jedna mlada djevojka od obične djevojke iz susjedstva postala plaćeni ubojica, pročitajte tekst koji smo danas za vas pripremili.

Ubijanje u opisu posla

Antonina Makarova nakon Drugog svjetskog rata živjela je više od tri desetljeća potpuno slobodno kao uzorna članica svoje zajednice, koja je bila cijenjena kao radnica u tvornici u kojoj je radila, uzorna supruga i majka dviju kćeri. Ne trebamo vam reći da njena okolina, kao ni najbliži nisu znali za njenu prošlost. Kada je napokon uhićena na pitanje istražitelja KGB-a zašto je ubijala, rekla je potpuno mirno da je ubijala jer je to bilo u opisu njenog radnog mjesta. Prema njenoj računici ubila je 1500 osoba koje su nacisti otpisali, no na suđenju okrivljena je za samo ubojstvo 168 identificiranih osoba, jer druge žrtve nisu dobile svoj identitet. Očito je vodila evidenciju o obavljenim zadacima. Zbog posla kojim se bavila dobila je nadimak Strojnica Tonya. Njen je zadatak bio likvidirati ljude strojnicom. Ako joj je to u početku i teško padalo vrlo brzo se naučila distancirati od svog posla, tako da nije previše razmišljala o svojim žrtvama i njihovim životima i sudbinama, za nju su oni bili isključivo brojevi.

 


Kratak put od medicinske sestre do krvnice

Sigurno se pitate što je Tonya radila prije ovog posla. Najčudnije od svega je što je prije nego što se okušala kao osoba koja nišani u druge, radila kao medicinska sestra i to na bojišnici. Tu je i naučila rukovati strojnicom što je kasnije iskoristila. Za Crvenu armiju prestala je raditi već u jesen 1941., kada se našla zajedno s drugih pola milijuna ljudi u okruženju okupatora. Nakon što je pobjegla nekim čudom lutala je šumama i močvarama skoro godinu dana tražeći povremeno smještaj i pomoć seljana. U ljeto 1942. došla je u regiju Lokot (danas Bryansk) koja je bila okupirana od strane Nijemaca. Na tom je području njemačka vlast imala sasvim drugu taktiku od uobičajene pa su tako nacisti ovoj regiji dali potpunu autonomiju. Ipak ta je autonomija imala svoje uvjete. Temeljni uvjet je bio kolaboracionizam, a koji je podrazumijevao plaćanje poreza, osiguravanje transporta njemačkih postrojbi kao i hranjenje njemačkih snaga na teritoriju regije.

Alkohol prije prvog radnog dana

Seljani ovog područja su doživljavali Nijemce kao osloboditelje jer su ukinuli kolektivizaciju i uveli ponovo privatno vlasništvo, što je mnogima omogućilo normalniji život. No kako sve na ovom svijetu ima svoju cijenu i ta autonomija zahtijevala svesrdno podržavanje okupatora. Samostalnost je morala biti papreno naplaćena pa je tako ovdje došlo do stvaranja obrambenih jedinica koje su se nazivale Ruska narodnooslobodilačka vojska (RONA), a koja se potpuno odano stavila u službu nacista. Upravo je ta RONA u ljeto i jesen 1944. brutalno ugušila Varšavski ustanak, doslovno ga satravši u krvi.

Iako se Antonina u početku mislila pridružiti partizanskom odredu, koji je bio u blizini, privučena lakšim životom odlučila je pridružiti se kolaboracionistima. Što je to za nju značilo? Kao prvo značilo je krov nad glavom i siguran svakodnevni obrok. Po dolasku u regiju Lokot brzo je dobila posao u zatvoru i smještaj u zgradi nekadašnje ergele u kojoj su sada živjeli zatvornici. Kapaciteti zgrade nisu mogli premašiti brojku od 27 osoba, zbog čega je u likvidacijama svakodnevno ubijala grupe od 27 žrtava. Nekada je imala tri grupe dnevno na rasporedu za pogubljenje. Likvidirala je sve neovisno o njihovom spolu, dobi ili razlozima za pogubljenje. Kao što je sama rekla nije se željela zamarati klasifikacijama. Smatrala je da dobar radnik ne postavlja previše pitanja, pa nije bila previše znatiželjna. Prije prvog posla se ipak napila i nakon “vatrenog krštenja” sve joj je bilo lakše.

Ubij i pokradi ubijenog

Obično bi išla iza grupe koju bi trebala streljati, a pri tome bi nonšalantno žvakala komadić slame. Na zapovijed nadređenih bi samo kleknula i odradila ono što se od nje zahtijevalo, a strojnicu bi joj uvijek za tu svrhu džentlmenski pripremili. Ako nije dobro odradila svoj posao, onda je još živu osobu dokusurila pištoljem pucajući joj u glavu jer posao se morao zgotoviti. Nakon što bi završila dobivala bi po grupi streljanih 30 ondašnjih Reichsmarka. Jednom je prigodom preživjelo nekoliko djece koja su nakon streljanja glumila da su mrtva, a potom su ih kasnije spasili mještani, a partizani su se nakon toga zavjetovali da će kad tad uloviti Strojnicu Tonyu. Tijekom vremena posao je odrađivala sve lakše i lakše, pa je čak znala uzimati odjeću od ubijenih. Promotrila bi osobe prije strijeljanja i ako bi vidjela da joj se na žrtvama nešto sviđa, primjerice svilena košulja nastojala je ne pucati u taj dio tijela jer bi tada odjeća bila nepovratno uništena. Krvi se mogla isprati, ali je rupe od metka bilo teško učiniti nevidljivim. Život joj je tako dobio novu dimenziju lakoće. Ne samo da je dobivala novac već je mogla doći do lijepih stvari kroz posao.

Međutim uskoro su se stvari promijenile, Nijemci su gubili, i postalo je jasno da se na njih ne treba kladiti. U toj situaciji Antonina se razboljela od sifilisa. Za ono vrijeme Strojnica Tonya je bila dosta slobodoumna te je za život prije stalnog posla zarađivala kao prostitutka. Uz to je napredno za ono vrijeme imala i partnere i partnerice. Nakon što je otišla u bolnicu 1943. godine Crvena armija je ušla u ovu regiju i preuzela vlast te se obračunala s kolaboracionistima. Sovjetska vojna protuobavještajna služba SMERSH otvorila je istragu o Tonyi, odmah nakon oslobođenja. Tom prigodom su na području nekadašnje ergele nađeni ostaci 1500 žrtava, što znači da je Antonina dobro odrađivala svoj posao u smislu same evidencije, ali i temeljitosti odrađenog.

Kako je ‘dolijala’ pravdi

Kasnije se udala i vodila normalan obiteljski život postigavši ugled u svojoj zajednici gdje je tretirana kao ratna veteranka zajedno sa svojim suprugom koji je odista bio ratni veteran. Potraga za njom je bila više desetljeća neuspješna jer je njezino ime bilo krivo zavedeno u dokumentaciji, a greška se saznala kad je Anotoninin brat zatražio dozvolu za putovanje u inozemstvo, što se u njih strogo povjerava, te je postalo jasno da je ona zapravo bila ne Antonina Makarova već Antonina Parenova (Panfilova) i upravo je zbog te pogreške u pisanju prezimena uspila proživjeti svoj život na slobodi nakon rata.

U vrijeme kada je dolijala pred lice pravde, ona je radila kao nadzornica u tvornici odjeće u gradu Lepelu u Bjelorusiji. Tijekom ispitivanja bila je savršeno mirna jer je bila uvjerena da će u najgorem slučaju proći s nekoliko godina zatvora. Međutim sud je postupio drugačije. Odlučeno je da je najprikladnije da život završi na način na koji je i sama radila svoj posao. Strijeljanja je 11. kolovoza 1979. godine. Pravda je tako zadovoljena. A naše pitanje je li voljela svoj posao ostaje bez odgovora.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari