Ako ste skladatelje klasične glazbe doživljavali kao ozbilju čeljad, daleko ste od istine: riječ je o ljudima od krvi i mesa, od kojih su mnogi imali izražen smisao za humor. Donosimo probrane anegdote o najvećima od najvećih!
Genijalnost po narudžbi
Neka obožavateljica na vrlo je kićen način izražavala oduševljenje likom i djelom Johannesa Brahmsa (1833. – 1897.). “Poštovani gospodine, objasnite mi, molim Vas, kako stvarate svoje simfonije, tako lagana a opet kompleksna djela izvanvremenske ljepote i gracioznosti?”, upitala je skladatelja. “Vrlo jednostavno, draga gospođice – takve ih naruče moji izdavači!”, odvratio je glazbeni virtuoz.
Okaljana ruka
Pjotr Iljič Čajkovski (1840. – 1893.) bio je punokrvni hipohondar. Tvorac baleta “Labuđe jezero” i “Orašar” rukom je pridržavao vlastitu bradu dok je dirigirao, iz straha da će mu – otpasti glava! Kako se ne bi zarazio kakvom boleštinom, odbijao je konzumirati pića koja nisu bila u zatvorenoj boci, a grlo iste bi za svaki slučaj pomno istrljao mokrom krpicom. Kad se neki poznanik htio rukovati s njim, skladatelj je odskočio pola metra od njega. Primijetivši uvrijeđen izraz na mladićevu licu, Čajkovski u hipu smisli laž: “Rado bih Vam pružio ruku, ma što ruku, čitavo srce, no upravo sam njome pogladio neko psetance sumnjive čistoće. Ne bi bilo pristojno da vam pružam ukaljani dlan!”. Mladić je povjerovao u njegovu priču, pa mu je još i zahvalio na obazrivosti.
Palica smrti
Francuski skladatelj, plesač i instrumentalist Jean-Baptiste Lully (1632. – 1687.), jedan od najvećih europskih glazbenika baroknog razdoblja (na slici!), umro je na doista bizaran način – smrtno se ozlijedio dirigentskim štapićem! Prilikom udaranja ritma, palica mu se zabila u nožni prst: u to vrijeme, one su, naime, bile znatno duže i teže od današnjih. To je dovelo do gangrene, a nakon dva i pol mjeseca Lully je preminuo. Legenda kaže da je mogućnost spašavanja svoga života amputacijom ozlijeđenog ekstremiteta glatko odbio. “Ne dolazi u obzir!”, odrezao je iz bolesničke postelje. “Ne želim izgubiti mogućnost plesanja u nastavku života!”.
Kukuriku skladba
Austrijski skladatelj Anton Bruckner (1824. – 1896.) prisutstvovao je izvođenju svoje Sedme simfonije. Oduševljena publika autora je nagradila ovacijama, baš kao i dirigenta Karla Mucka. Nakon premijere, njih dvojica odlučiše svratiti u neku gostionicu, kako bi uspjeh proslavili bocom kvalitetnog vina. “Uistinu ste zaslužili sve pohvale!”, podigne čašu Muck. “Osobitio nadahnutom smatram partiju za trubu!”. Bruckner će na to: “Hvala Vam, dragi prijatelju! No, kad ste već spomenuli tu dionicu, moram Vam priznati da ona uopće nije moja”. Dirigent se zbunjeno počeše po glavi. “Kako to mislite, maestro?”, upita Brucknera. Ovaj se nagne prema njemu te reče: “Te tonove je, kod mene na selu, uvijek pjevao pijetao kad je čučao na gnojnici!”.
Piše: Lucija Kapural