Aleksandar Veliki u šest anegdota

Makedonski kralj Aleksandar III. Veliki (356. prije Krista – 323. prije Krista), jedan od najvećih vojskovođa svih vremena, na prijestolje je zasjeo kao dvadesetogodišnjak a, osim veličanstvenih ratnih pobjeda, kojima je stvorio imperij kakav po prostranstvu dotad nije postojao, njegov život obilježilo je druženje s nekim od najumnijih ljudi svoga vremena. Kao što je kod velikana njegova kalibra često slučaj, povijesne činjenice  ispreplitale su se s mitovima i legendama. Za vas smo odabrali pet anegdota iz života znamenitog vladara!

Makni se, stari, stvaraš mi sjenu!

Aleksandar je bio na glasu kao iznimno mudar čovjek – nikakvo čudo, ako znamo da ga je do šesnaeste godine podučavao Aristotel glavom i bradom. Cijenio je i druge grčke mislioce, napose Diogena iz Sinope: najpoznatijem pripadniku ciničke filozofske škole, koja je zagovarala vraćanje prirodnom načinu života, nudio je što god mu srce želi, na što mu je Diogen, hladan kao špricer, odbrusio kako je jedino što želi da mu se ovaj makne sa sunca, budući da ga je svojom sjenom ometao pri sunčanju! Aleksandar ga nije kaznio zbog drskosti, naprotiv, navodno je samo kimnuo filozofu i udaljio se u tišini punoj poštovanja.

Biljka nepobjedivosti


Navodno mu je upravo Aristotel savjetovao da osvoji Sokotru, a jedan od razloga za to bila je činjenica da je posvuda na ovom otoku rastao aloj. Ako je vjerovati legendi, slavni vojskovođa sok biljke je kasnije koristio za vidanje rana svojih trupa. Osim toga, njegovi vojnici su, prije dugih putovanja, pili sok aloja, kako bi se zaštitili od infekcija. Priča kaže da je upravo ova biljka njegovu vojsku učinila nepobjedivom.

Čovjek od riječi

Jedan od Aleksandrovih štićenika bio je grčki povjesničar i retor Anaksimen iz Lampsaka. Unatoč bliskom prijateljstvu s čovjekom koji će o njemu napisati tri knjige, voskovođa je, tijekom osvajačkog pohoda, namjeravao razoriti njegov rodni grad. Kad mu je Anaksimen prišao, Aleksandru je bilo jasno kako će ga ovaj preklinjati da poštedi Lampsak te ga je zaustavio odlučnim pokretom ruke. “Prijatelju, kunem ti se Stiksom da neću ispuniti tvoju želju!”, rekao je Aleksandar tonom koji nije dopuštao daljnju raspravu. Anaksimen je na to pribjegao lukavstvu. “Doista? A baš sam te, gospodaru, htio zamoliti da uništiš Lampsak”, rekao je Anaksimen. Dosljedan svojoj riječi, vojskovođa je poštedio grad.

Kraljev ponos

Jedan od Aleksandrovih vosjkovođa, kazuje legenda, predložio je nadređenom lukavu, premda ne osobito poštenu strategiju: da na neprijateljski tabor nasrnu u gluho doba noći, kad svi zaspu. Ponosni Aleksandar na to mu je, prezirno ga odmjerivši, orbrusio: “Ja ne kradem pobjede!”.

Egipat? Puki ukras!

Tijekom druženja uz logorsku vatru, neki ratnik, plećat muškarac duge i guste crne brade, drznuo se postaviti vojskovođi sljedeće pitanje: “Gospodaru, zašto ti je toliko stalo da osvojiš Egipat?”. Aleksandar mu priđe, dohvati ga za bradu te povuče njegove dlake ali i zanimljivu analogiju: “Vidiš, prijatelju, ta brada ti uopće ne koristi, ali je, unatoč tome, nosiš kao ukras. Tako je i sa mnom i Egiptom”.

Vrijeme je za loptanje!

U antičkoj Grčkoj, igra loptom bila je omiljena razbibriga, a mnoge slavne ličnosti u njoj su bile pravi majstori. Doznavši za taj sport, Aleksandar, vječno željan dokazivanja, unajmio je Aristonika Karistija, najvećega tamošnjeg stručnjaka za loptanje, kako bi ga podučavao svome umijeću.

Piše: Lucija Kapural

Komentari