O smrti Aleksandra Velikog vodile su se brojne rasprave, pa je tako prema nekima umro od trbušnog tifusa, prema drugima od trovanja alkoholom, trećima malarije i ostalih više ili manje vjerojatnih uzroka. No niti jedna od tih teorija nije objašnjavala sve simptome njegove bolesti, a koji su ostali zabilježeni u pisanoj građi.
Nedavno je postavljena nova teorija, koja za razliku od dosadašnjih sve ove simptome povezala u jednu logičnu cjelinu. Ukoliko vas zanima od čega je ovaj veliki vladar i osvajač umro, pridružite nam se u povijesno-medicinskoj pustolovini razotkrivanja.
Iznenadna bolest koja je završila paralizom
Aleksandar je umro daleko premlad samo sa trideset i dvije godine. Neposredno prije nego što ga je snašla smrt u Babilonu 323. godine, vrijeme je provodio pijući sa svojim prijateljima. No onda mu je pozlilo. Dobio je bolove u stomaku koji su bili toliko jaki da je, kažu, plakao u agoniji, a uskoro ga je svladala takva slabost da je s teškom mukom mogao napraviti nekoliko koraka. Nakon toga stanje mu se još više pogoršalo.
Vrućica se sudeći prema nekim izvorima u njega i prije toga povremeno pojavljivala, no sada je rasla, a tijelo je postupno bilo zahvaćeno paralizom koja je progresivno napredovala od stopala prema gornjem dijelu tijela. Pred kraj se više nije mogao micati, a naposljetku niti govoriti. Nakon što je proglašen mrtvim njegovo tijelo nije još neko vrijeme pokazivalo znakove propadanja, a o tome je pisao i Plutarh. Službeno je umro je 10. ili 11. lipnja 323. To što mu je tijelo zadržalo živ izgled po proglašenoj smrti bio je samo dodatan argument da ga javnost još više nego do tada uzdigne na božanski pijedestal.
Progresivna paraliza
Prema najnovijoj teoriji bolovao je od Guillain-Barréova sindroma. U pitanju je rijetka, ali ozbiljna bolest perifernog živčanog sustava. Ovu je teoriju postavila predavačica Katherine Hall s Medicinskog fakulteta Dunedin na Sveučilištu Otago na Novom Zelandu 2019. godine. Njezina je teorija objavljena u časopisu The Ancient History Bulletin. U pitanju je autoimuna bolest koja rezultira paralizom. Najuznemirujući podatak je da je Aleksandar najvjerojatnije bio još uvijek živ kada je proglašen mrtvim. Moramo se zapitati kako je to moguće jer liječnici koji su se brinuli o njegovom zdravlju sigurno su bili najbolji od najboljih.
Katherine nudi odgovor i na to pitanje, pa kaže da je uslijed paralize njegovo tijelo imalo smanjenu potrebu za kisikom zbog čega mu je dah bio neprimjetan. Osim toga moguće je da su mu zjenice bile proširene i fiksirane, što bi išlo u prilog smrti. Tijelo mu je moralo biti i pothlađeno zbog poremećaja u regulaciji tjelesne temperature, što je bila posljedica ove bolesti. U ta davna vremena liječnici su se više oslanjali u proglašavanju smrti na dah nego na puls i očito je da je Aleksandrova smrt prerano proglašena. Balzameri koji su stigli 16. lipnja 323. godine naveli su da mu je tijelo djelovalo kao živo, a možemo se samo nadati da nisu odmah krenuli sa svojim poslom.
Ovu je teoriju kao i sve ostale dosadašnje nemoguće provjeriti, no čini se da smo dobili ozbiljnog kandidata za pojašnjenje i logično povezivanje svih ovih simptoma u jednu cjelinu, a koja pojašnjava čak i prerano proglašenu smrti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
