Pravo na dostojanstvenu smrt, nasljeđe aktivistice Brittany Maynard, izazvalo “buru” u američkoj javnosti

Brittany Maynard nije izvršila samoubojstvo jer nije željela umrijeti, ona je samo preduhitrila smrt koja joj je već “kucala na vrata”. Razmišljate li ikada o pravu na dostojanstvenu smrt, neovisno o svojim stavovima za i protiv, pročitajte članak koji smo za vas danas pripremili.

Zastrašujuća dijagnoza

Brittany Maynard je saznala nakon dugotrajnih glavobolja u proljeće 2014. da boluje od neizlječive i progresivne bolesti mozga (glioblastoma) i da je u terminalnoj, odnosno završnoj fazi bolesti. U tom trenutku imala je samo dvadeset i devet godina, bila je u braku nešto malo više od godine dana i planirala je proširiti obitelj. Nakon ovog zastrašujućeg saznanja zajedno sa svojim suprugom liječnikom tražila je opcije koje su pred njima. Prvo se podvrgnula osam sati dugoj operaciji u kojoj su joj uklonjeni tumori, no nakon samo dva mjeseca oni su se pojavili u još većem broju. Bio je to pokazatelj agresivnog tumora koji će se nastaviti nekontrolirano širiti i uzimati dio po dio njezine osobnosti dan po dan, tjedan po tjedan. Nakon toga liječnici su joj predložili kemoterapiju i sve što već s njom ide u “paketu”, no nakon proučavanja utjecaja kemoterapije na ljude oboljele od ove bolesti shvatila je da će joj ta, danas standardna terapija, samo produžiti život, ali će joj ozbiljno narušiti kvalitetu života. Liječnici su joj prognozirali još šest mjeseci života.

Promišljanje i odluka


Britanny je razmišljala da kada bolest uznapreduje ode u hospicij u San Francisku. Ali čak i tu bi uz morfij tijekom vremena počela trpjeti bolove jer tijelo brzo razvije otpornost na lijekove, a s vremenom bi zbog bolesti došlo do promjene njezine osobnosti, gubitka gotovo svega što ju je činilo jedinstvenom. Tu patnju nije željela ni za sebi, ni za svoju obitelj. Svoju odluku nije donijela preko noći već je razgovarala s liječnicima o načinima umiranja od glioblastoma te je zaključila da je samostalni odlazak manje zastrašujuća opcija odlaska. Problem je bio u tome što u Kaliforniji zakon nije omogućavao smrtno bolesnim ljudima prvo izbora na dostojanstvenu smrt, zbog čega se odlučila preseliti u Portland u američkoj saveznoj državi Oregon, gdje je imala to pravo. U lipnju 2014. se već preselila u Oregon sa suprugom Danom Diazom (43), majkom Debbie Ziegler (56) i očuhom Garyem Holmesom (72). U trenutku smrti željela je biti okružena najbližima, a kako je bila jedinica njezina je obitelj  bespogovorno krenula s njom. U postupku takvog odlaska postoji određena procedura, nakon koje bolesnik može u odgovarajućem trenutku odlučiti kada će prekinuti agoniju i uzeti kobnu dozu barbiturata koju će  joj prepisati liječnik.

Internetska kampanja

Dana 6. listopada 2014. uključila se u internetsku kampanju Compassion & Choices, koja zagovara donošenje zakona koji će omogućiti smrtno bolesnim ljudima da izaberu dostojanstvenu smrt. Vrlo brzo kao i u svemu našli su se oni koji su njezinu odluku proglasili bogohulnom i kukavičkom. Odgovorila im je da ona ne želi umrijeti ni jednim djelićem svog tijela i uma, ali ona umire i pitanje je samo da li će umrijeti u mukama ili će si smanjiti patnju i otići prije neogli što je bolest potpuno obuzme. Ljudima je pokušala objasniti da to nije samoubojstvo jer samoubojice odabiru umrijeti same, a ona svoje stanje, kao i mnogi drugi,  nije svojevoljno izabrala. “To nije odluka koju doneseš jednog dana i pucneš prstima!” rekla je. Nastojala je uključivanjem u ovu kampanju nešto promijeniti, kako bi svakom stanovniku SAD-a omogućila slobodu izbora trenutka smrti da bi se izbjeglo poniženje koju takve teške i degenerativne bolesti sa sobom donose.

Kratki predah

Kada je prošla potrebnu proceduru i dobila dozvolu da ode smrću kakvom želi opustila se i nastavila na kratko sa životom. Zadnje je trenutke iskoristila u društvu dragih ljudi s kojima je stvarala posljednje uspomene. Bila je na Aljasci, Britanskoj Kolumbiji, Nacionalnom parku Yellowstone, vidjela je Grand Canyon, ali je već idućeg jutra nakon što ga je posjetila imala najgori napad u životu, što ju je samo podsjetilo da njezina bolest ne miruje već potiho napreduje. Muž joj je bio u zadnjim mjesecima njegovatelj, koji je sve podredio njezinim potrebama.

Oproštaj

Umrla je onako kako je željela u svom novom domu u Portlandu. U zadnjoj objavi na Facebooku objavila je iduće: “Zbogom svim dragim prijateljima i obitelji koje volim. Danas sam izabrala dostojanstveno umrijeti suočena sa svojom terminalnom bolešću, ovim strašnim rakom mozga koji mi je uzeto toliko, ali uzeo bi i puno više. (…) Svijet je prekrasno mjesto, putovanja su mi bili najveći učitelji, moji bliski prijatelji i ljudi su mi bili najveća potpora.” Željela je da joj obitelj nakon njezina “odlaska” nastavi sa svojim životima te je svom suprugu nesebično poželjela da zasnuje obitelj i postane otac, i da ne provede život žaleći za njom. Bolovala je 10 mjeseci, a njezin suprug kaže da je u tim mjesecima razmišljao samo kako će ostati bez osobe koju najviše voli.

Suprug nastavlja njezinu misiju

Njezin je suprug nastavio započetu borbu. On je dobar dio svog života posvetio ljudima kako bi im osigurao dobar život, ovaj drugi dio života odlučio je posvetiti tome da im omogući i dobru smrt. Nakon njezine smrti koja se dogodila 1. studenog 2014.  započeo je borbu za legalizaciju prava na dostojanstvenu smrt u svijetu visoke politike, obilazeći senatore različitih američkih saveznih država. Tako je nastavio njezinu misiju. Ovom zakonu se pojedine grupacije ljudi protive, osobito one s invaliditetom jer se boje da u slučaju donošenja takvog zakona mogu biti prisiljene na usmrćivanje. Upravo zbog toga postoji stroga procedura u odobravanju svakog pojedinačnog slučaja za ostvarivanje prava na smrt.

Stroga procedura u izboru kandidata

Da bi osoba dobila statusa kandidata za smrtonosnu dozu barbiturata, dva neovisna liječnika moraju se složiti da je osoba smrtno bolesna i da ima manje od šest mjeseci života. Osoba o kojoj se odlučuje mora biti mentalno sposobna i podnijeti tri zahtjeva za pravo na smrti. Dva se zahtjeva daju usmeno, a treći pismeno uz svjedoke. Nakon svakog zahtjeva postoji razdoblje od 15 dana čekanja i prelaska na drugu fazu u proceduri. Najsnažnija zaštita od zloupotrebe ovog zakona je stavka koja kaže da pojedinac koji umire mora biti u mogućnosti sam konzumirati lijek. Dan kaže da se ovom zakonu velikim dijelom protivi vodstvo katoličke crkve, no da zapravo ima sve veću podršku i među katolicima. U trenutku njezine dijagnoze samo su četiri države u SAD-u dopuštale pravo na smrt bile su to: Oregon, Washington, Vermont i Montana. Taj su zakon u međuvremenu usvojile i neke druge američke savezne države poput Colorada i Kalifornije.

Brittanyjin suprug Dan kaže da je jednom pročitao iduće: „Stvari koje radite za sebe nestaju kad vas nema. Stvari koje radite za druge ljude žive kao dio vašeg naslijeđa. “, i upravo je ovo širenje zakona o pravu na dostojanstvenu smrt naslijeđe njegove hrabre supruge.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari