Ljubitelji akcijskih filmova u kojima krv teče u potocima – napose onih nastali u kreativnoj radionici Roberta Rodrigueza – svakako su zamijetili mišićavog, brkatog, tetovažama prekrivenog Meksikanca čije lice neodoljivo podsjeća na komad prožvakanog kartona; toliko opakog da se u usporedbi s njim Charles Bronson i Chuck Norris doimaju poput nestašnih školaraca. Govorimo, dakako, o Dannyju Treju, dežurnom filmskom negativcu i antijunaku. “S njuškom poput moje, teško da će mi nuditi uloge romantičnih zaljubljenika”, realan je glumac, kojeg ni rođena majka ne bi nazvala lijepim. Njegovo duboko izbrazdano lice prepuno ožiljaka zorno je svjedočanstvo mukotrpne životne staze kojom je kročio: pakao ovisnosti, kriminal i zatvor neke su od postaja na tome putu. Međutim, kad se Danny nasmiješi, ispod grube površine izranja nešto iskreno, mekano, gotovo djetinje… Nešto što ukazuje na neočekivani smjer kojim ga je život odveo – smjer oprosta i iskupljenja.
Život s ujakom
Dannny Trejo rođen je 1944. godine u Livermoreu u Kaliforniji. Roditelji, oboje Meksikanci, jedva su spajali kraj s krajem: otac Dan povremeno je obavljao građevinske poslove, a majka Alice za bijednu je crkavicu prala podove i čuvala djecu susjeda. U potrazi za boljim životom, obitelj je preselila u Pacoimu, istočni dio Los Angelesa.
U susjedstvu je živio Dannyjev ujak, slatkorječivi neradnik koji je većinu vremena bio “ušlagiran”. Ovaj će ubrzo pokazati iznimno štetan utjecaj na dječaka. Vodio ga je po birtijama gdje se okuplja probisvijet i nudio viskijem, a s marihuanom ga je upoznao kad mu je bilo nepunih deset godina. Posljedice su bile pogubne – Danny, koji se ionako nikad nije rado družio s knjigom, poput spužve je upijao ujakovu mantru “Je*eš učenje, važna je škola života”. Ocjene su mu postajale sve lošije, ali je zato u tučnjavama na školskom igralištu postizao izvrsne rezultate: onaj tko bi se drznuo krivo ga pogledati, kući se vraćao bez najmanje jednog zuba.
Put od huliganskog do kriminalnog ponašanja prešao je s lakoćom. “Karijeru” je započeo sa sitnim krađama u dućanu (u čemu mu je svesrdno pomagao ujak), da bi ubrzo “napredovao” do provala u automobile i stanove. Kao tinejdžer, bio je stalan gost odgojno-popravnih institucija. “Punom brzinom jurio sam cestom koja vodi u provaliju”, priča Trejo. “Dobro sam znao gdje vodi put koji sam odabrao, no u to vrijeme bilo mi je svejedno. Živio sam iz dana u dan, svjesno ušutkavajući glas koji mi je govorio da se trgnem, da napokon počnem razmišljati o budućnosti. Riječju, bio sam izgubljen”.
Iskupljenje u San Quentinu
Ušutkavanju glasa razuma uvelike je potpomogla mladićeva ovisnost o alkoholu i drogama. S trave i žestice prešao je na kokain, a potom na heroin. “U pravu su oni koji govore o paklu ovisnosti, ali valja napomenuti da se taj pakao na početku čini kao raj. Ono što droga nudi, ono što je meni ponudila, bio je bijeg – od odgovornosti, od kajanja te u konačnici od slobode”, priča Trejo. “Nema sumnje da sam bio dotaknuo dno, ali sam u svojoj poremećenoj logici zaključio da to nije dovoljno duboko, pa sam se, za svaki slučaj, odlučio još malčice ukopati”.
Pod utjecajem opijata, bio je sve smjeliji i nepromišljeniji. Zbog brojnih provala, veći dio šezdesetih godina prošlog stoljeća proveo je iza rešetaka, da bi ga naposljetku oružana pljačka smjestila u zloglasni San Quentin. Ondje, među najtežim prijestupnicima u državi, otpočeo je njegov polagani put ka iskupljenju. “U zatvoru postoje dvije grupe ljudi: predatori i plijen. Htio-ne htio, čovjek mora učiniti sve što je u njegovoj moći kako ne bi postao dijelom ove druge. U takvom okruženju, možeš se osloniti samo na sebe i svoje šake”, prisjeća se.
Ma koliko paradoksalno zvučalo, upravo šakačka vještina pokazat će se presudnom u Dannyjevu oporavku. Tijekom dugogodišnjeg boravka u San Quentinu, sudjelovao je u brojnim boksačkim mečevima koje je organizirala kaznionica, da bi se nakon nekog vremena okitio pojasom državnog zatvorskog prvaka u velter kategoriji. Možda prvi put u životu, preplavio ga je osjećaj samopoštovanja. “Da me netko hvali i uvažava, za mene je bila novost. I, moram priznati, prokleto dobar osjećaj”.
Novopronađeno samopouzdanje pomoglo mu je da krene u borbu s demonima koji su ga proganjali. Uključio se u zatvorski program za odvikavanje od ovisnosti (tzv. “Dvanaest koraka”), koji je uspješno svladao. Po izlasku na slobodu, zaposlio se kao savjetnik u rehabu. Zbog iznimne iskrenosti i rječitosti, postao je jedan od najtraženijih govornika na sastancima anonimnih alkoholičara i narkomana.
Dannyjev ljubavni život također je procvao: počeo je hodati s djevojkom koju je poznavao još iz djetinjstva. U vezi, koja je potrajala punih deset godina, dobio je četvero djece: sinove Dannyja Juniora, Gilberta i Josea, te kćerkicu Danielle. Premda njihova ljubav nije opstala, Trejo je s bivšom nevjenčanom suprugom ostao u prijateljskim odnosima i pokazao se kao iznimno brižan otac.
Slučajni susret
Neobičnom igrom slučaja, Trejov posao savjetnika otvorit će vrata njegovoj filmskoj karijeri. Nakon nadahnutog govora na sastanku anonimnih ovisnika, prišao mu je neki mladić i zahvalio na toplim riječima potpore. Tijekom narednih sastanaka, postali su bliski prijatelji. Za jednog neobaveznog razgovora uz piće (dakako, bezalkoholno), momak se pohvalio Treju da radi kao filmski montažer i pozvao ga da ga posjeti na snimanju akcića “Runaway Train”. Scenarist Edward Bunker, živahan momak koji je u više navrata boravio na državnim jaslama, bio je u šoku kad je na setu ugledao ružnu njušku Dannyja Treja, nekadašnjeg “cimera” iz San Quentina!
Bunker se itekako dobro sjećao Trejova ubojita krošea, pa mu je ponudio posao: za 320 dolara dnevno, pripremat će glumca Erica Robertsa za boksačke scene. “Za te pare”, u šali je odvratio Danny, “dat ću mu da me prebije na mrtvo ime”.
Redatelj Andrey Konchalovsky bio je impresioniran osebujnom fizionomijom mišićavog Meksikanca, napose velikom tetovažom koja mu prekriva prsa (crtež prsate señorite sa sombrerom na glavi). “Momak, imaš li kakvih iskustava s glumom?”, pitao je Treja. “Dakako”, odvratio je ovaj. “Kad su me murjaci ispitivali, često sam glumio da nisam kriv”.
Bio je to početak filmske karijere Dannyja Treja: Konchalovsky mu je povjerio ulogu u filmu, prvu u dugačkom nizu gangstera, silovatelja, ubojica i psihopata koje će interpretirati na velikom platnu. Trejova neslavna prošlost pokazala se izvrsnom pripremom za buduću karijeru!
Strah, krivnja i bol
Početaka glumačke karijere Trejo se prisjeća sa smiješkom: “Od sredine osamdesetih do sredine devedesetih glumio sam nasilnike i robijaše u hrpi filmova B-produkcije. Snimao sam pet-šest filmova godišnje, tako da se danas ne sjećam ni naslova ‘remek-djela’ u kojima sam se pojavljivao. Casting je u pravilu izgledao ovako: ‘Dajte mi onog Meksikanca s velikom tetovažom!’, povikao bi redatelj. Ja bih se pojavio na snimanju, gdje bih dobio preciznu uputu: ‘A sad ih lijepo sve pobij!’ Premda se mahom radilo o stereotipnim ulogama, moram priznati da sam se na setu svaki put ludo zabavljao”.
Između brojnih filmova iz te ere valja izdvojiti “Skriven”, blesav no poprilično zabavan križanac znanstvene fantastike i horrora, gdje je glumio odbjeglog robijaša čije tijelo zaposjednu ubojiti izvanzemaljci; akcijsku dramu “Kinjite”, u kojoj je odmjeravao opakost s Charlesom Bronsonom, te krimić “Lock Up”, gdje je uvjerljivo portretirao okorjelog provalnika. Sa snimanja potonjeg pamti komičnu zgodu: “Redatelj mi je naložio da razvalim vrata kockarnice i opljačkam prisutne. Učinio sam kako je tražio, bez ikakvih ponavljanja. Impresioniran, prišao mi je i pitao me gdje sam učio glumu, očito pojma nemajući o mojoj prošlosti. ‘Studirao sam u Vonsu, Safewayu i Thrifty Martu!’ odvratio sam mu, nabrajajući imena radnji koje sam svojedobno opljačkao. On me blijedo gledao, dok se ostatak ekipe svijao od smijeha”.
Snimanje akcijske drame “Blood In, Blood Out” proteklo je u nešto drugačijem tonu. Po običaju, Trejo je glumio zatvorenika. Ono što ga je, međutim, dubinski potreslo bila je lokacija na kojoj je film rađen – San Quentin, mjesto na kojem je proveo najmučnije godine života. Trauma je bila toliko snažna da je završio na psihijatrijskom kauču. “Proganjao me sablastan, ali vrlo živ osjećaj da sam se ponovno vratio u ono vrijeme. Sav strah, krivnja i bol, koje sam godinama uspješno potiskivao, u jednom su trenutku prsnuli poput vodoskoka”, ispričao je.
Terapija je, srećom, bila uspješna, pa se Trejo punom parom bacio na posao. Odmak od uloge dežurnog negativca označio je nastup u serijalima “Spasilačka služba” i “Očajne kućanice”, u kojima je imao priliku izraziti komičarski potencijal, te u drami “Mi Vida Loca”, gdje je prvi put pokazao da, ako ustreba, može biti i karakterni glumac.
Rođak u drugom koljenu
Premda je snimao mahnitim tempom, Trejo je dugo vremena bio poznat jedino kao “onaj ružni što uvijek glumi gangstere”. Takav status promijenio se nakon što ga je slavni Robert Rodriguez angažirao u “Desperadu”, kultnom filmu koji frca od humora i prolivene krvi. Uloga Navajasa, misterioznog čovjeka u crnom koji škrtari na riječima ali ne i na leševima koje ostavlja za sobom, donijela mu je hvalospjeve kritičara, kao i nevjerojatno otkriće: “Robert je Meksikanac kao i ja, pa smo se jednog dana upustili u razgovor o svome podrijetlu. Iznenađenje je preblaga riječ da opiše osjećaj koji nas je obuzeo nakon što smo spoznali da smo – rođaci u drugom koljenu”.
Rođak u drugom koljenu angažirat će ga i u filmovima “Od sumraka do zore” (Trejo je maestralno portretirao lik barmena-vampira), “Bilo jednom u Meksiku” (hommage špageti-westernima u kojem je nasilje dotjerano do grotesknih ekstrema) te u tri nastavka avanturističkog dječjeg filma “Spy Kids”, gdje je glumio luckastog izumitelja. “Nakon svih onih mračnih uloga, ovo je bilo pravo osvježenje”, priča Trejo. “Klinci su me počeli zaustavljati na cesti i tražiti autograme, u čemu sam beskrajno uživao. Oduvijek sam obožavao njihovu iskrenost i neposrednost. Oduševila me curica koja mi je rekla: ‘Striček, moja mama misli da izgledate kao čudovište, ali ste meni najveća faca!’. Od srca sam se nasmijao i počastio malu fakinku velikom porcijom sladoleda”.
Trejova karizma, iskrenost i smisao za humor odgovarali su i nešto većim curicama. Glumicu Debbie Shreve, atraktivnu plavušu krupnih smeđih očiju, upoznao je preko zajedničkog poznanika. Već nakon nekoliko spojeva, Debbie mu je priznala da joj se silno sviđa. “Doista sam zahvalan bogu što ti je podario tako loš ukus po pitanju muškaraca”, odvratio joj je Trejo. Nakon tri mjeseca poznanstva, uplovili su u bračnu luku.
Ljubavna sreća pogodovala je onoj poslovnoj, pa Trejo biva angažiran u sve značajnijim projektima. Veliko platno dijelio je s najvećim holivudskim glumcima: u Mannovoj “Vrućini” partner mu je bio Robert De Niro, u “Šest dana, sedam noći” glumio je s Harrisonom Fordom, a u “Con Airu” s Nicolasom Cageom. Njegove ambicije postajale su sve veće, pa je osnovao vlastitu produkcijsku kuću “Starburst”, koja je na tržište lansirala hvaljenu dramu “Zakon zatvora” (režiju je povjerio Steveu Buscemiju, s kojim je često glumio, dok scenarij potpisuje stari zatvorski drug Edward Bunker).
Vrhunac karijere svakako je naslovna uloga u testosteronski nabrijanom Rodriguezovom filmu “Machete” iz 2010., koji se nastavlja na eksploatacijski stil ranijih uradaka. Osim Treja u ulozi života (prekaljeni bivši policajac koji nema mnogo vremena za priču; on prvo ubija pa postavlja pitanja, kida udove i glave bez po’ muke, čak u jednoj sceni vadi nekom nesretniku crijevo iz utrobe i pomoću njega skače kroz prozor), film nudi sedam ili osam dekapitacija u prvih pet minuta, senzacionalan povratak zaboravljenog Dona Johnsona, De Nira opakog kao nikad ranije te Jessicu Albu golu kao od majke rođenu. Jednako opak Trejo je bio u nastavku “Machete ubija”, snimljenom tri godine kasnije.
Piše: Lucija Kapural
