Ah, ta ljubav koja dolazi u najrazličitijim oblicima i slavni general Patton

Svi su čuli za velikog i svojeglavog generala Georgea S. Pattona, koji je bio izvrstan taktičar i jedan od najboljih generala američke vojske. Sudjelovao je u oba svjetska rata, ali se posebno istaknuo u borbama protiv nacista, pri čemu mu je pomogla i činjenica da je bio izvrstan govornik te bi danas svoj talent mogao iskoristiti u relativnoj novoj poslovnoj “niši” motivacijskog govorništva. Zbog svoje prgavosti i tvrdoglavosti vjerojatno bi rano prekinuo svoju vojnu karijeru da nije imao urođene strateške instinkte i sposobnosti, zbog kojih je  mogao donositi odlične odluke u ključnim trenutcima. Karijera mu je potrajala nešto manje od 50 godina. Neki su ga mrzili, neki voljeli, no unatoč svojoj osebujnosti imao je empatičnu ćud. Njegova ljubav prema pasmini engleskog bul terijera počela je još nakon Prvog svjetskog rata, kada je mladi Patton nabavio svog prvog bula. O toj sklonosti prema ovoj pasmini, osobito jednom psu, pročitaje više u članku koji slijedi.

Ucviljena udovica i jedan pas

Doslovno je bio “lud” za ovom pasminom, a Willie o kojem je danas riječ bio je posljednji u nizu njegovih bulova. Pas je prvotno pripadao pilotu Kraljevskog ratnog zrakoplovstva u Engleskoj, koji je sa svojim vlasnikom ponekada odlazio u zračne misije. Nasreću, nije pošao u akciju iz koje se njegov prvotni gospodar nije vratio. Ucviljena udovica odmah se odlučila riješiti psa, koji je kupljen od strane Pattonovog osoblja. Bila je to generalova i Willijeva uzajamna ljubav na prvi pogled.

Razmažen do besvijesti


Pas je dobio ime prema Vilijamu I. Osvajaču koji je osvojio Englesku u 11. st., a u imovinskom katastru koji je napravljen za njegova vremena naveden je i ovaj trgovački gradić, u kojem je tada Patton boravio. Naime, tu je bio smješten njegov stožer uoči ključnog kretanje prema oslobađanju velikog dijela europskog teritorija, možda ga je to ponukalo da psa nazove tim imenom. Psa je razmazio do besvijesti. Tako mu je priredio rođendansku proslavu, hranio ga iz svog tanjura, presvukao drvetom metalne stepenice svog oklopnog vozila sve to kako njegov pas ne bio ozlijedio šapice. Njemu podređeni ljudi su bili sretni što su po psu znali da je u blizini i Patton jer bi pas išao ispred njega i najavljivao generalov dolazak, a što im je bilo u interesu jer su znali da moraju biti na oprezu.

Nezgodan sukob s Eisenhowerovim psom

Njih su dvojica spavala u istom krevetu, zajedno provodila dane na poslu, gdje god se taj posao nalazio. Jednom prigodom se Willi čak potukao ispod svečanog stola s Eisenhowerovim psom, što nije bilo zgodno jer je ovaj bio Pattonov nadređeni. Willie je bio pored svog čovjeka i njegova tenkovskog korpusa prilikom oslobađanja velikih dijelova europskog teritorija. U vrijeme približavanja Berlinu kažu da je Patton rekao da će osobno ustrijeliti Hitlera , a da se nada zbog svog psa Willia da će se Hitler “vratiti” kao hidrant. Za one koji ne znaju Patton je bio osebujnog uvjerenja da se svi ponovno reinkarniramo.

Pattonova smrti i Willijeva bezvoljnost

General Patton poginuo je u prometnoj nesreći u kojoj mu je slomljen vrat, premda se pričalo da je i riječ i o namještenoj nesreći i mogućem ubojstvu, 1945. godine u Njemačkoj. Nakon generalove smrti Willie je bio izrazito anksiozan i bezvoljan. Zajedno sa svim Pattonovim stvarima poslan je generalovoj obitelji na njegovu farmu u Green Meadowsu, u američkoj saveznoj državi Massachusetts. Udovica Beatrice je poput svog supruga obožavala pse. Ostatak svog dugoga života proveo je kao ravnopravno član generalove obitelji.

Nadživio i Pattonovu ženu

Illustrator i narednik u vojsci Bill Mauldin je svojevremeno pribilježio nakon što se susreo s Pattonom i Willijem da se upravo suočio s dva najpakosnija para očiju koje je ikad ugledao. Ljudi su ih očito vrlo različito doživljavali. Willi se “pridružio” Pattonu u trinaestoj godini života 1955. , nadživio je i Beatrice, te je pokopan u obiteljskoj grobnici bulova na njihovoj farmi. Farma je i danas  u vlasništvu generalove obitelji.

Završiti ćemo jednom prikladnom, i možda utješnom izrekom za hrvatsku populaciju o psima koja kaže ovako: “Koliko god bili siromašni, ukoliko imate psa – vi ste zapravo bogati”, a koju je zabilježio autor knjiga za djecu i mlade Louis Sabin. Ono što Vam možemo reći da smo mi u redakciji uglavnom bogati, u skladu s ovom Sabinovom izrekom.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari