“Slaba točka” slavnog generala Pattona

Svi su čuli za velikog i svojeglavog generala Georgea S. Pattona, koji je bio izvrstan taktičar i jedan od najboljih generala američke vojske. Sudjelovao je u oba svjetska rata, ali se posebno istaknuo u borbama protiv nacista. Između ostalog, bio je izvrstan govornik te bi danas svoj talent mogao iskoristiti u relativno novoj poslovnoj “niši” motivacijskog govorništva. Zbog svoje prgavosti i tvrdoglavosti vjerojatno bi rano prekinuo svoju vojnu karijeru da nije imao urođene strateške instinkte i sposobnosti, zbog kojih je  mogao donositi odlične odluke u ključnim trenutcima. Karijera mu je potrajala nešto manje od 50 godina. Neki su ga mrzili, neki voljeli, no unatoč svojoj osebujnosti imao je empatičnu ćud. Njegova ljubav prema pasmini engleskog bul terijera počela je još nakon Prvog svjetskog rata, kada je mladi Patton nabavio svog prvog bula. O toj sklonosti prema ovoj pasmini, osobito jednom psu, pročitajte više u članku koji slijedi.

Jedna udovica i jedan suvišan pas

Doslovno je bio “lud” za ovom pasminom, a Willie o kojem je danas riječ bio je posljednji u nizu njegovih bulova. Pas je prvotno pripadao pilotu Kraljevskog ratnog zrakoplovstva u Engleskoj, koji je sa svojim vlasnikom ponekada odlazio u zračne misije. Nasreću, nije pošao u akciju iz koje se njegov prvotni gospodar nije vratio. Njegova udovica se odlučila  riješiti psa, koji je potom kupljen od strane Pattonovog osoblja. Bila je to generalova i Willijeva uzajamna ljubav na prvi pogled.

Obožavani pas

Pattonov je stožer bio smješten na jugoistoku Engleske uoči ključnog kretanje prema oslobađanju velikog dijela europskog teritorija, a onda je prema Pattonu bilo i prikladno da se pas nazove prema Vilimu I. Osvajaču, koji je pokorio Englesku još u 11. st. Psa je obožavao, a kažu da mu je čak i presvukao drvetom metalne stepenice svog oklopnog vozila, kako bi pas nesmetano mogao ulaziti i izlaziti iz njega. Njemu podređeni ljudi su bili sretni što je nabavio psa jer su po njemu znali da je i vlasnik negdje u blizini budući da je pas uvijek išao ispred “svog čovjeka” i tako najavljivao dolazak strogog generala.


Nezgodan sukob s Eisenhowerovim psom

Njih su dvojica spavala u istom krevetu, zajedno jeli i  provodila dane na poslu i izvan njega. Jednom prigodom se Willi čak potukao ispod svečanog stola s Eisenhowerovim psom, što nije bilo zgodno jer je ovaj bio Pattonov nadređeni. No sve je dobro prošlo po oba psa, pa onda i Pattona. Willie je bio pored Pattona i njegova tenkovskog korpusa tijekom oslobađanja velikog dijela Europe. U vrijeme približavanja Berlinu kažu da je Patton rekao da će osobno ustrijeliti Hitlera , a da se nada zbog svog psa Willia da će se Hitler “vratiti” kao hidrant. Za one koji ne znaju Patton je bio osebujnih uvjerenja, pa je tako vjerovao u reinkarnaciju.

Pattonova smrti i Willijeva bezvoljnost

General Patton poginuo je u prometnoj nesreći u kojoj mu je slomljen vrat, premda se pričalo da je i riječ i o namještenoj nesreći, koja se dogodila u Njemačkoj 1945. godine. Nakon generalove smrti Willie je bio izrazito anksiozan i bezvoljan. Zajedno sa svim Pattonovim stvarima poslan je generalovoj obitelji na njegovu farmu u Green Meadowsu, u američkoj saveznoj državi Massachusetts. Udovica Beatrice je poput svog supruga obožavala pse, pa je pas ostatak svog dugoga života proveo kao ravnopravno član generalove obitelji.

Nadživio i Pattonovu ženu

Illustrator i narednik u vojsci Bill Mauldin je svojevremeno pribilježio nakon što se susreo s Pattonom i Willijem da se upravo suočio s dva najpakosnija para očiju koje je ikad ugledao. Ljudi su ih očito vrlo različito doživljavali. Willi se “pridružio” Pattonu u trinaestoj godini života 1955. godine. Nadživio je i Pattonovu udovicu Beatrice, nakon čega su o njemu brinule njihove kćeri, a nakon smrti pokopan je u njihovoj grobnici bulova na obiteljskoj farmi. Farma je i danas  u vlasništvu generalove obitelji.

Završiti ćemo jednom prikladnom, i možda utješnom izrekom za hrvatsku populaciju o psima koja kaže ovako:

Koliko god bili siromašni, ukoliko imate psa – vi ste zapravo bogati,

a koju je zabilježio autor knjiga za djecu i mlade Louis Sabin. Ono što Vam možemo reći da smo mi u redakciji najvećim dijelom bogati, u skladu s ovom izrekom.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari