Neograničeno trošenje državnog novca specijalnost je mnogih diktatora, no Jean-Bédel Bokassa po tom je pitanju nadmašio sve prethodnike. Ekstravagantni diktator rođen je na današnji dan, 22. veljače 1921. godine, a ovo je priča o njegovom usponu i padu.
Sin plemenskog poglavice
Jedno od dvanaestero djece plemenskog poglavice, odrastao je u Bobanguiju, siromašnom selu smještenom u tadašnjoj Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi. Kao predstavnik plemena M’Baka, njegov otac prosvjedovao je protiv francuske kolonijalne vladavine, što ga je koštalo života: francuski upravitelj nasmrt ga je prebio štapom. Dječak ubrzo ostaje i bez majke. Posve rastrojena nakon gubitka supruga, nesretnica je počinila samoubojstvo, ostavivši iza sebe dvanaestero siročadi. Nemajući druge, rođaci su ga poslali u misionarsku školu.
Kao osamnaestogodišnjak, pristupio je Slobodnim francuskim snagama. Sudjelovao je u oslobađanju Brazavillea od Višijske vlade te u iskrcavanju Saveznika u Provansi 1944. Nakon osamostaljenja Srednjoafričke Republike 1960., priključio se vojnim snagama nove nacije, da bi u roku od tri godine postao zapovjednik snaga neovisne države.
Nema sviranja bubnjeva u mojoj državi!
“Privaga” strelovitom uspjehu bio je njegov bratić, predsjednik David Dacko. Bokassa mu je “zahvalio” tako što ga je, na Silvestrovo 1965., svrgnuo s vlasti, izvršivši državni udar. Postao je tako novim predsjednikom, ministrom obrane i ministrom pravde – sve u jednom. Bio je to početak diktature obilježene korupcijom, krvavim gušenjem socijalnih nemira i donošenjem bizarnih zakona.
Bokassa je, primjerice, zabranio sviranje bubnjeva danju, nezaposlene je kažnjavao zatvorom, a njegova Brigada za ćudoređe obilazila je noćne klubove, globeći uzduž i poprijeko za svaku naznaku nedoličnog ponašanja.
Krunidba po uzoru na Napoleona
Nezadovoljan statusom doživotnog predsjednika, 1977. se proglasio carem, dok je svoju državu pretvorio u Srednjoafričko Carstvo. Na krunidbenoj ceremoniji, organiziranoj po uzoru na onu Napoleona Bonapartea, razmahao se do neslućenih granica: na nju je spiskao oko dvadeset milijuna američkih dolara! Pokušao je opravdati svoj postupak činjenicom da će se Carstvo isticati među ostalim afričkim državama i da će steći međunarodni ugled, no po tom je pitanju kolosalno podbacio: gotovo nijedan strani državnik nije se odazvao pozivu na krunidbu, čiji su troškovi iznosili jednu trećinu godišnjega državnog budžeta.
Zvuči napuhano? Predočit ćemo vam to konkretno! Gotovo 250 tona hrane, mahom ekskluzivnih delicija, zrakoplovom je sa svih strana svijeta dovezeno u prijestolnicu Bangui. Njemački slikar Hans Linus naslikao je dva careva portreta u naravnoj veličini, jedan francuski skladatelj za tu je prigodu stvorio dva djela, a istaknuti nacionalni pjesnik Bokassi je napisao odu.
Jeste li za malo ljudetine?
Krunu, ukrašenu dijamantima, izradio je zlatar Claude Bertrand. Koštala je dva milijuna dolara a, u kombinaciji s mačem i žezlom optočenim rubinima, zlatarov račun popeo se na pet milijuna dolara. Valjalo je platiti i krojača, tvorca petnaest kilograma teška krunidbenog ogrtača ukrašenog sa 785.000 bisera i 1.220.000 kristala.
Bokassino prijestolje, teže od dvije tone, bilo je pak izrađeno od pozlaćene bronce te postavljeno na tijelo golema zlatnog orla, vrijednog oko tri milijuna dolara.
Za vrijeme večere, na kojoj je posluženo antilopino meso, foie gras i iranski kavijar, novopečeni car se okrenuo prema francuskom ministru Robertu Galleyu te ga gotovo nagnao na povraćanje šapnuvši mu da je upravo konzumirao – ljudsko meso!
Opća amnestija
Bila je to posljednja carska krunidba u povijesti Afrike. Godine 1979., vojnim pučem francuskih postrojbi, Bokassa je svrgnut s vlasti. Sklonio se u privatni dvorac u Francuskoj, odakle ga nisu mogli izbaciti jer je bio pripadnik Legije časti.
Kad se nakon sedam godina vratio u domovinu, optužen je za zločine u rasponu od pronevjere preko izdaje i ubojstava do kanibalizma. Osuđen je na dvadeset godina zatvora, no iza rešetaka proveo je nepunih šest. Pušten je, naime, na slobodu kad je predsjednik Kolingba 1993. objavio opću amnestiju. Umro je 3. studenog 1996. od srčanog udara, u dobi od sedamdeset pet godina.
Piše: Lucija Kapural
