Kad je upoznala Davida Larsena, naočitog i šarmantnog kontrolora leta, Teri Jendusa pomislila je da je osvojila glavni zgoditak na ljubavnoj lutriji. Koliko je pogriješila u procjeni njegovog karaktera, otkrila je nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, kad ju je “čovjek njenog života” zasuo salvom uvreda. Verbalnu kanonadu izazvala je, kao što će to toliko puta kasnije biti slučaj, njegova patološka, u potpunosti neosnovana ljubomora. S vremenom, Larsen je počeo kontrolirati svaki aspekt života svoje odabranice, određujući joj gdje smije ići, s kim se smije družiti, pa čak i kakve zavjese smije izabrati za spavaću sobu… Kako se za svaki ispad smjerno ispričavao i zasipao je poklonima, Teri je prigušivala tihi glasić koji joj je na uho šaptao tek jednu riječ: “Bježi!”. Nakon što su došla djeca, kćerkice Holly i Amanda, taj glas na duže je vrijeme umuknuo. Poput žabe, koju netko ubaci u lonac a potom postepeno pojačava vatru ispod njega, Teri je tonula u duboku i mučnu snomoricu žrtve obiteljskog nasilja.
Očinstvo nije smekšalo Larsena, naprotiv. Postao je još razdražljiviji, još skloniji kontroli. Verbalnom i emocionalnom zlostavljanju ubrzo se pridružilo ono fizičko: nesretna mlada žena puderom je prikrivala masnice koje bi joj ispod oka ostavio čovjek koji se zakleo da će biti uz nju u dobru i zlu. Larsen bi planuo za bilo kakvu sitnicu – na suprugu bi, primjerice, nasrnuo ako bi mu nedovoljno (ili previše) zagrijala juhu te ako bi slučajno razbila kakav tanjur dok je prala suđe. Katkad, nije morala učiniti ništa da bi je iskoristio kao boksačku vreću. Dovoljno je bilo da postoji. I diše.
Teri je shvatila da bi se potonja stavka mogla lako promijeniti kad ju je gora polovica, nakon banalne svađe, na nekoliko sati zaključala u podrum. Dok je sjedila u toj mračnoj prostoriji, Teri je razmišljala o tome da bi je David, koji je sve teže kontrolirao svoj temperament, jednog dana mogao ubiti. Razmišljala je i o svojoj djeci, odnosno utjecaju koje bi svjedočenje nasilju moglo ostaviti na njihvu psihu. Kad ju je suprug napokon pustio iz podruma, u njezinu umu već je bila formirana odluka: zauvijek će napustiti svoga zlostavljača.
Kad je ovaj bio na poslu, Teri se s kćerima smjestila u utočište za zlostavljane žene, a 31. siječnja 2001. godine, tek nekoliko mjeseci nakon incidenta koji joj je širom otvorio oči, razvela se od čovjeka koji je davao sve od sebe da joj slomi tijelo i duh. Na izlasku iz sudnice, sada već bivši muž šapnuo joj je na uho sljedeće riječi: “Požalit ćeš zbog ovoga!”. Da nije riječ o ispraznoj prijetnji, Teri, koja je u međuvremenu pronašla brižnog i nježnog partnera Nicka Nikolaija, otkrit će na treću godišnjicu brakorazvoda.
Dana 31. siječnja 2004. godine, u popodnevnim satima, Teri je odvezla curice u kuću bivšeg supruga. Prema zakonu koji je tada još bio na snazi, ovaj je imao pravo viđati kćeri jednom mjesečno, unatoč dosjeu obiteljskog nasilnika. Uplašena žena trudila se da na svaki susret s Larsenom povede pratnju ili ga upriliči na javnome mjestu, no toga dana nije bila u mogućnosti organizirati ni jedno ni drugo. Kćeri su je, po dogovoru, dočekale u dvorištu, no djevojčice, koje su tada imale šest i četiri godine, utrčale su nazad u kuću, vičući majci da se žele igrati “skrivača” s njom. Unatoč instinktu koji joj je govorio da se radi o zamci, Teri je prešla prag Larsenove kuće. “Smirio se zadnjih mjeseci, više me i ne vrijeđa kad mu dovezem cure… Uostalom, neće ništa napraviti pred njima, i to u pola bijelog dana”, tješila je samu sebe ulazeći u svoj bivši dom u Racineu, okrugu na jugoistoku Wisconsina. Čim je zakoračila u predsoblje, pred njom se stvorio Larson. U ruci je stezao palicu za bejzbol.
Teri je izgubila svijest nakon prvog udarca (istraga će kasnije pokazaa da ih je primila barem deset, i to najviše u području glave i vrata). Larsen ju je potom, okrvavljenu i nepomičnu, sputao izolir-trakom te ubacio u kantu za smeće. Tek nakon što je kantu smjestio u prtljažnik, pozvao je kćeri, nesvjesne onoga što se dogodilo, te im rekao da idu na put. Odvezli su se preko državne granice, u Illinois. Ondje, Larsen je zamolio znanca da mu pričuva djecu, nakon čega je Teri smjestio u skladište koje je nekoliko dana ranije unajmio. Znao je da je živa – iz unutrašnjosti kante za smeće dopiralo je tiho jecanje. Njegov naum bio je dijaboličan: ostaviti je ondje samu, da polagano umire u mukama, na temperaturi od minus deset Celzijevih stupnjeva!
Nick Nikolai počeo se brinuti oko osam sati uvečer, a kad se njegova partnerica nije vratila kući ni do deset, telefonirao je policiji. Kad su predstavnici zakona otišli na adresu koju im je pozivatelj dao, onu Davida Larsona, shvatili su da se nesretnoj ženi nešto strašno dogodilo. Kućna vrata bila su širom otvorena, a na tepihu u predsoblju nalazila se već sasušena mrlja tamnocrvene boje. Iskusni detektivi vidjeli su dovoljno mjesta zločina u životu da bi znali kako je riječ o krvi.
Larsena su uspjeli locirati tek sljedećeg jutra. Nalazio se u prijateljičinoj kući a, na sreću istražitelja, s njim su bile i kćerkice. Upitan o susretu s Teri, izjavio je kako do njega nije ni došlo. Objasnio je kako njegova bivša supruga dan ranije nije došla po kćeri te da je od tada nije uspio dobiti na telefon. Držao se mirno sve dok ga policajci nisu pitali za krv pronađenu u predsoblju. Shvativši da će im biti lako utvrditi čija je, Larsen je okrenuo ploču. Ispričao je da ga je Teri, ničim izazvana, fizički napala, nakon čega ju je u samoobrani udario. “Ne znam što se potom dogodilo… Sve mi je u magli”, pokušavao se izvući na neubrojivost. Uhićen je i odveden u policijsku stanicu, no odbijao je otkriti gdje se Teri nalazi. Srećom, policajci su pretražili njegov novčanik te ondje, nažvrljanu na poleđinu računa, pronašli adresu skladišta u Illinoisu.
Kad su detektivi otključali skladište i podigli poklopac kante za smeće, pomislili su da su stigli prekasno – koža žene, sklupčane u fetalnom položaju i prekrivene skorenom krvlju, bila je ledena na dodir, a činilo se da se njen prsni koš uopće ne pomiče. A onda je sirotica nakratko otvorila oči.
Premda je provela dvadeset šest sati na studeni, i to smrskane glave, Teri se – nakon sedam tjedana u bolnici i deset teških operacija – uspjela u potpunosti oporaviti. Liječnici su joj kasnije rekli da ju je od sigurne smrti dijelilo manje od sat vremena. Nickova beba, koju je nosila u trbuhu, nažalost nije preživjela.
David Larsen osuđen je na trideset pet godina robije, a žnjegova nesuđena žrtva postala je aktivistica za prava žena. Mada stravičan, njen slučaj doveo je do izmjene zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u američkoj saveznoj državi Wisconsin – primjerice, policajci sada smiju oduzeti oružje registriranim zlostavljačima bez naloga, a posjećivanje djece im je znatno otežano.
Piše: Lucija Kapural
