19. stoljeće u Parizu: U potrazi za toaletom! Ako ste žena odustanite odmah…

Da ste prošetali ulicama Pariza u 19. st. zapahnuo bi Vas miris urina, fekalija (ljudskih i životinjskih) pomiješan zajedno s “miomirisom” smeća. No, Pariz se od tada uvelike promijenio. Jeste i čuli za grofa od Rambutea? Znate li kada je počeo s postavljanjem javnih toaleta u Parizu? Ukoliko Vas zanimaju pisoari na ulicama Pariza u 19. stoljeću, pročitajte tekst koji slijedi.

Grof koji se pobrinuo za pišače po Parizu

Claude-Philibert Barthelot, grof od Rambutea bio je jedan od čelnih ljudi u Parizu 19. st. Grof je bio je izluđen smradom grada od uriniranja po ulicama jer je često odlazio na ladanje pa bi svaki povratak u urbanu vrevu u njemu izazivao sve jaču neugodu, veću negoli onima koji su taj smrad “kušali” svaki dan. Upravo je on taj koji je odlučio napraviti promjenu i unijeti malo prirode u grad. Tako je izgradio brojne fontane u gradu od kojih su mnoge još uvijek u upotrebi, radio je na povećanju broja plinskih svjetiljki i po tom pitanju je učinio veliki pomak u životu Pariza. Osmislio je i sadnju velikog drveća uz pariške avenije. Njegovi toaleti su bili cilindrični i poluotvoreni, što znači da je pisoar bio otvoren sa strane ulice dok je s druge strane bio zatvoren. Jasno je odmah da tu nije bila potpune privatnosti, no barem su jednim dijelom toaleti skrivali onaj dio koji je možda bio nezgodan za pokazivanje.

Građani grofu iskazali počast koja ga se nije dojmila


Kako su zahvalni građani počeli ove toalete nazivati Rambuteovim imenom što njemu nije bilo nimalo drago, odlučio je svojim toaletima dati drugo ime. Nazvao ih je po rimskom caru Vespazijanu koji je uveo porez na javne toalete i urin. Izgradnjom javnih toaleta smrad se počeo koncentrirati na mjestima na kojima su bili smješteni pisoari zbog čega je grad postao ugodnije mjesto za život. Uskoro su policajci dobili dužnost da hvataju pišače na ulicama. Gradska je uprava pokušavala uvesti i toalete za žene, no od toga nije bilo ništa jer su takvi toaleti zauzimali više mjesta. Stoga se ženski problem nije riješio, a što ukazuje i na postojanje spolne diskriminacije po tom pitanju.

Povećanje broja pisoara

Broj javnih pisoara se rapidno povećavao iz godine u godinu i kulminacija se dogodila oko 1930. kada ih je u Parizu bilo više od 1200. Nakon toga njihov broj počinje opadati da bi ih oko 1966. bilo još samo oko 400. Kažu da su se članovi francuskog pokreta otpora za Drugog svjetskog rata u njima sastajali jer ove lokacije nisu bile sumnjive Nijemcima, a da im jesu, činjenično je stanje da pobunjenike ovdje ne bi željeli tražiti.

Jedan jedini pisoar iz grofova vremena

Od  toaleta danas je ostao još samo jedan na Boulevard Arago. Nedavni posjetitelji iskazuju svoje nezadovoljstvom stanjem u kojem se nalazi. Na ovom jedinom preostalom gradskom pisoaru prisutni su brojni grafiti, a potrebna mu je hitna restauracija kako bi se sačuvao za budućnost. To će podrazumijevati i pranje i skidanje grafita ne bi li ponovno došao u svoje staro stanje i pokazao ljepotu klasične arhitekture 19. st. Želite li zaviriti u pisoare iz vremena grofa od Rambutea zavirite na iduću stranicu Rare Historical Photos.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari