12 zanimljivosti o Eskimima

Niskog su rasta, širokih lica i miroljubive naravi: niti jedno pleme ne poznaje izraz za riječ “rat”. Žive u malim, složnim zajednicama, na velikom prostranstvu od Grenlanda i Labradora na istoku do Beringova mora i sibirskih obala na zapadu, kao i na nekim arktičkim otocima. Po nepreglednim snježnim prostranstvima kreću se psećim zapregama i čamcima poput kajaka i umiaka, a za kraće destinacije sasvim dobro ih služe i krplje (u novije vrijeme, istinabog, preferiraju motorne sanjke). Sami sebe nazivaju Inuit, odnosno Ljudi (jednina glasi “Inuk”), a ostatak svijeta naziva ih Eskimima (od indijanske riječi “esquimantjik”, odnosno “oni koji jedu sirovo meso”). Unatoč preuzimanju modernih civilizacijskih stečevina u novije vrijeme, približno 90.000 pripadnika ovoga polarnog naroda nastoji očuvati svoj kulturni identitet. Donosimo zanimljivosti o njihovoj bogatoj tradiciji!

1. Kad su se, početkom osamnaestog stoljeća, prve grupe europskih misionara vratile s Grenlanda, donijele su brojne zanimljive priče o narodu koji je živio na najvećem otoku na svijetu, uključujući onu o eskimskom poljupcu trljanjem nosa o nos ili nosa o obraz. Antropolozi koji su odlučili istražiti podrijetlo ovoga neobičnog običaja (tzv. “kunik”) došli su do zanimljivog otkrića. Suprotno prvotnoj pretpostavci, spoznali su da ova praksa nije izraz ljubavnih osjećaja nego neka vrsta pozdrava. Naime, u ledenom i surovom okolišu, jedini nepokriven dio tijela Eskima upravo je nos. Da bi se pozdravili, Eskimi ne skidaju rukavice kako bi si pružili ruke nego se, što je mnogo praktičnije, jednostavno dodirnu već otkrivenim nosovima.

2. Nemilosrdni životni uvjeti stoje iza još jednog običaja, gostinjske obljube. Evo o čemu je riječ: osim hranom i pićem, Eskim koji drži do finih manira gosta bi trebao ponuditi – svojom suprugom! U ovom ritualu nema ljubomore niti predbacivanja, naprotiv: domaćin će se smrtno uvrijediti ako gost odbije spavati s njegovom boljom polovicom. Dok će feministkinje skočiti na zadnje noge vrišteći o tretiranju žene kao objekta, ovaj je običaj zapravo štitio Eskimke. Naime, stradanja muškaraca u lovu i ledenim mećavama bila su prilično česta pojava pa, u trenutku kad se gost otputi u “spavaću sobu” s domaćinovom suprugom, prešutno prihvaća obavezu da preuzme brigu o njoj i njenoj djeci ako glava kuće ostane bez glave.

3. Kad smo već kod koitusa, otkrit ćemo vam drevnu praksu kojom su Eskimke partnerima davale do znanja da su raspoložene za malo akcije: omotale bi im spolovilo komadom zaleđene fokine kože. Ledeni žmarci koji bi prostrujali tijelom su, prema predaji, i mrtvog Eskima vraćali u život!


4. Vjerojatno ste čuli da Eskimi imaju preko stotinu naziva za snijeg, no jeste li se ikad zapitali koji su to nazivi? Evo nekoliko primjera: “tlapa” je pršić, “tlapat”  mirni snijeg, “tlamo” snijeg koji pada u velikim mokrim pahuljama, a “tliyelin” onaj koji su obilježili vukovi. Dok je “tlaslo”, snijeg koji pada polako, pravi blagoslov, nitko ne voli “kayi”, snijeg koji klizi, “tlapinti”, snježnu mećavu, “shlim”, bljuzgu ili nedajbože “quinayu”, snijeg pomiješan s psećim izmetom. Ako su se pahulje skupile na predmetima, govorimo o “ontli”, ako su ušle u prostoriju, riječ je o “intli”, a one koje smo, kao pristojni gosti, stresli s odjeće prije ulaska u prostoriju nazivaju se “blontla”. Da Eskimi imaju smisla za romantiku, govore sljedeći nazivi: “kriplyan” je snijeg koji je plavkast u rano jutro, “sotla” onaj obasjan suncem, a “astrila” kristalići koji svjetlucaju pod svjetlom zvijezda.

5. Riječ je o iznimno muzikalnom narodu. Dok u današnje vrijeme sve više koriste glazbala tvorničke izrade, poput gitare i harmonike, u prošlosti su poznavali samo jedan instrument – bubanj s opnom od kitove kože. Sviralo se i pjevalo u brojnim prigodama: za vrijeme šamanističkih obreda, prije odlaska u lov, na sprovodima i svadbama, prilikom razmjene dobara… Posebnost eskimske glazbe su tzv. “pjevački dvoboji” kojima pojedinci na društveno prihvatljiv način rješavaju konfliktne situacije. Evo kako stvar funkcionira: zavađeni muškarci se, uz pratnju bubnjeva, jedan drugome izruguju u pjesmama. Tu i tamo, na napetim dijelovima, smiju odvaliti jedan drugome šamar, ali su ostali udarci najstrože zabranjeni. Kad se ispucaju, nježno se zagrle i konflikt se smatra riješenim. Hm, ovo pomalo podsjeća na rapperske duele… Ako izuzmemo dio s grljenjem i oprostom!

6. Vrsni su ribari i lovci na tuljane, morževe, kitove, karibue, polarne medvjede i mošusna goveda. Od ulovljene životinje iskoristit će svaki dio: od surove zime obranit će se odjećom od krzna ili kože, a od kostiju će napraviti igle, nakit ili naočale s uskim prorezima koje ih štite od snježnog sljepila. U prošlosti su plijen ubijali harpunima s otrovnim vrškom i tzv. “uluima”, noževima s polukružnom oštricom; danas preferiraju puške.

7. Meso i riba, često sirovi, gotovo su im isključiva hrana (jedan od najpoznatijih eskimskih specijaliteta je juha od tuljanove krvi!). Povremeno konzumiraju sezonske bobice, korijenje i alge, ali većinu biljne hrane dobivaju iz želudaca irvasa i jelena. Ugljikohidrati i prerađena hrana uopće nisu na njihovom meniju, a znanstvenici vjeruju da je upravo to razlog zbog koje gotovo uopće ne obolijevaju od raka niti moždanog i srčanog udara.

8. Predodžba da Eskimi žive u igluima raširena je, ali i pogrešna. Ove nastambe od ledenih blokova služe im isključivo kao privremeno sklonište kad idu u lov ili na dalek put. U prošlosti su živjeli u nastambama od kamenja i naplavnih drva (zimi) ili u šatorima od kože karibua i tuljana (ljeti), a danas većina stanuje u kućama sa strujom i ostalim civilizacijskim blagodatima.

9. Najvažnija osoba u zajednici jest šaman (“angatkuq”), kojeg smatraju posrednikom između svijeta duhova i ljudi. Tradicionalno eskimsko vjerovanje jest animizam: ideja da duhovi upravljaju živim i neživim svijetom. Jedna od glavnih božica jest Sedna, gospodarica kitova, tuljana i ostalih morskih stvorenja, koja živi na dnu oceana. Dok ona pomaže ljudima u lovu, božanstvo Agloolik im, iz čiste zlobe, pregriza dno kanua ili otima plijen. Za plodnost je zadužena Akna; Amarok, bog-vuk, uzima živote onih koji su dovoljno blesavi da u lov odlaze sami; Sila je personifikacija vjetra a Nanook je moćni gospodar polarnih medvjeda. Eskimska verzija babe Roge je o Qualupalik, čudovište zelene kože, dugačkih noktiju i kreštava glasa kojim majke plaše neposlušnu djecu.

10. Tradicionalan ukop uključivao je umatanje trupla u tuljanovu kožu, nakon čega su ostaci prepušteni “dubokom smrzavanju” u tundri. Oko tijela je, u kružnom poretku, postavljano kamenje, koje je imalo olakšati prijelaz u zagrobni svijet. Prema vjerovanju nekih plemena, duh pokojnika selio se u tijelo susjedovog djeteta. 

11. Premda je riječ o patrijarhalnom društvu, ženski poslovi, poput pripreme namirnica, smatraju se ključnim za preživljavanje i kao takvi su iznimno cijenjeni. Djecu smatraju blagom i nikad ih ne tuku niti posežu za “odgojnim” šamarima. A kad se mališani razbole, njihove brižne mamice pribjegavaju poprilično gadljivoj praksi: sišu im sline iz nosa kako bi se što prije “pročistili”.

12. U kulturi Eskima, pristojno je ispustiti vjetar za vrijeme obroka. To se smatra znakom zahvalnosti prema domaćinu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari